Cerska

Cerska je primarna grobnica u Cerskoj dolini, na glavnom putu od Konjević-Polja do Nove Kasabe, 27 kilometara sjeverozapadno od Srebrenice. Otkrivena je i ekshumirana u julu 1996. godine od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), tokom prikupljanja dokaza o genocidu u Srebrenici dokumentovanjem povreda, utvrđivanjem vremena i uzroka smrti žrtava i traženjem potkrepljujućih iskaza svjedoka. Proces identifikacije vodila je Federalna komisija za nestale osobe (kasnije Institut za nestale osobe).

U grobnici se nalazilo 149 posmrtnih ostataka žrtava muškaraca koji su, prema procjenama, u vrijeme ubistva imali između 14 i 50 godina. Svjedok ubistava rekao je da su 13. jula 1995. godine viđena tri autobusa puna muških zatvorenika kako se kreću putem u pravcu Cerske doline, a koje je pratio oklopni transporter. Ubrzo nakon toga čulo se intenzivno pucanje, a viđen je i bager kopač kako se kreće prema dolini.

Masovna grobnica Cerska otkrivena je u julu 1995. pomoću aviosnimaka nasipa na jugozapadnoj strani puta. Avionski snimci pokazuju da na tom terenu prije 7. jula 1995. nije bilo znakova promjene, dok su snimci napravljeni 27. jula pokazivali novi nasip zemlje, što je ukazivalo da su na tom mjestu vršena iskopavanja.

Lokacija ove masovne grobnice, koja se nalazi pored puta i nekoliko kuća u selu Maćesi, udaljena oko četiri kilometra od Konjević-Polja, i dalje je neoznačena.

Dokazi koji su tom prilikom pronađeni ukazivali su da su ruke žrtava žicom vezivane iza leđa. Po položaju čahura moglo se zaključiti da su žrtve bile poredane pored puta, dok su njihovi egzekutori stajali prekoputa njih. Zemlja sa sjeveroistočne strane puta korištena je za pokrivanje tijela na mjestu gdje su žrtve pale.

Od 149 žrtava, samo jedna nije ubijena metkom. Ruke 24 žrtve bile su vezane, a dosta žice je pronađeno i u blizini drugih posmrtnih ostataka. Ukupno 147 žrtava bilo je u civilnoj odjeći. Istražitelji MKSJ-a prikupili su oko 189 čahura s površine zemlje na tom mjestu, a još 67 otkriveno je tokom ekshumacije i obdukcije.

Stručnjak Dušan Janc je na suđenju Radovanu Karadžiću objasnio da su se u grobnici Cerska nalazile ne samo žrtve iz skladišta u Kravici, gdje je ubijeno više od 1.300 Bošnjaka iz Srebrenice, već i žrtve iz bratunačke škole i tijela ljudi koji su ubijeni na glavnom putu koji vodi do Bratunca.

Zaštićeni svjedok MKSJ-a i očevidac zločina, svjedok “M”, rekao je da su se autobusi koje je pratio bager putem Cerske doline odvezli u šumovito područje otprilike u isto vrijeme kada je pukovnik Milanović, načelnik protivzračne odbrane Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS), zatražio da se inženjerska oprema pošalje u Konjević-Polje.

Sudsko vijeće MKSJ-a u predmetu protiv zamjenika komandanta i načelnika štaba Drinskog korpusa VRS-a Radoslava Krstića nije smatralo dokaze i ovaj izvještaj dovoljnim pokazateljem da je Drinski korpus učestvovao u pogubljenjima u Cerskoj dolini 13. jula.

Krstić je, međutim, proglašen krivim za genocid u prvoj presudi MKSJ-a kojom je utvrđeno da je počinjen genocid nad Bošnjacima iz Srebrenice. Osuđen je na 46 godina zatvora, iako mu je kazna naknadno smanjena na 35 godina.

MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu do sada su osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus četiri doživotne kazne, zbog zločina povezanih sa Srebrenicom.

Crni Vrh

Crni vrh je sekundarna masovna grobnica koja je otkrivena 2003. godine u blizini sela Snagovo, 16 kilometara jugozapadno od Zvornika. Jedna je od najvećih masovnih grobnica otkrivenih u Bosni i Hercegovini – dugačka više od 40 metara, široka pet i duboka tri metra. Iz ove grobnice su Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP), Tužilaštvo BiH i Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH) ekshumirali posmrtne ostatke 629 žrtava, dok ih je 537 identifikovano.

Posmrtni ostaci žrtava pokopanih na Crnom vrhu prebačeni su iz najmanje dvije primarne grobnice u pokušaju da se prikriju ubistva. Utvrđeno je da su među njima bili posmrtni ostaci muškaraca, žena i djece iz sela na području Zvornika koji su ubijeni 1992. godine. Smatra se da su 1995. ili početkom 1996. prebačeni iz primarnih grobnica. Neke od žrtava pronađene su u vrećama sa oznakom Jugoslovenske narodne armije (JNA), kao što je to bio slučaj sa žrtvama pronađenim na lokalitetu Ramin grob.

Grobnica na Crnom vrhu je neoznačena. Nalazi se pored planinske staze, okružena šumom i razbacanim smećem. Lokalna deponija nalazi se nekoliko stotina metara od grobnice. Na nekoliko minuta hoda od Crnog vrha nalaze se brojne sekundarne masovne grobnice, poput grobnica duž Hodžići puta, koje su povezane sa egzekucijama u Srebrenici.

Među ostacima pronađenim na tom mjestu jesu i ostaci porodice Ribić, koja je bila romskog porijekla. Prema INO-u BiH, ubijeno je devet članova porodice Ribić, uključujući i djecu, od kojih je najmlađe imalo dvije godine. Ubice su identifikovane kao pripadnici „Siminih četnika”, paravojne jedinice iz Srbije koju je vodio Sima Bogdanović. Apelacioni sud u Beogradu je šest članova jedinice „Simini četnici” oslobodio optužnice za ubistvo 27 romskih civila. Ali njih trojica – Zoran Alić, Zoran Đurđević i Tomislav Gavrić – osuđeni su za nehumano postupanje, kršenje fizičkog integriteta, seksualno ponižavanje i silovanje. Simo Bogdanović je preminuo tokom suđenja.

Neke od identifikovanih žrtava pronađenih na Crnom vrhu ubijene su u Domu kulture Čelopek, kod Zvornika, koji je od maja do jula 1992. godine služio kao objekat za zatočenje Bošnjaka iz sela Divič. Pritvorski objekat vodili su paravojna jedinica “Žute ose”, Vojska Republike Srpske (VRS) i snage Teritorijalne odbrane Zvornik. Pripadnici paravojne jedinice „Beli orlovi” često su posjećivali objekat i mučili, seksualno zlostavljali i strijeljali zatočenike.

Na suđenju lideru Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislavu Šešelju pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), zaštićeni svjedok je izjavio da je vidio dva kamiona kako voze od Karakaja kod Zvornika do Crnog vrha. Svjedok je pratio kamione i vidio već pripremljenu grobnicu u koju je bačeno 30 do 50 tijela muškaraca, ali i brojne ruke i noge.

Zaštićeni svjedok B-1775, jedan od odgovornih za transport tijela žrtava s područja Zvornika do masovnih grobnica, na suđenju bivšem jugoslovenskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću pred MKSJ-om svjedočio je da su snage bosanskih Srba premjestile neka tijela iz Raminog groba u sekundarnu grobnicu Crni vrh u pokušaju prikrivanja zločina. Svjedok je također učestvovao u transportu tijela iz Zvornika na druge lokacije po naredbi pripadnika paravojne Srpske dobrovoljačke garde, poznatije kao „Tigrovi”, čiji je vođa bio Željko Ražnatović Arkan.

MKSJ je osudio Miću Stanišića, ratnog ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske, i Stojana Župljanina, načelnika regionalnog centra policije u Banjoj Luci, na 22 godine zatvora za zločine počinjene 1992. u 20 bosanskohercegovačkih opština, uključujući i Zvornik.

Vrhovni sud Srbije je 1998. osudio Dušana Vučkovića, vođu paravojne grupe „Žute ose”, na deset godina zatvora zbog ubistva 16 civila bošnjačke nacionalnosti i ranjavanja 20 civila u Domu kulture u Čelopeku 28. juna 1992. godine. Vučković je, zajedno s još šestoricom osumnjičenih, 2005. ponovo optužen za ratne zločine nad civilima počinjene u Zvorniku i okolini u periodu od početka maja do sredine jula 1992. godine, ali je postupak protiv njega obustavljen nakon što je pronađen mrtav u zatvoru. Ostali saoptuženi su osuđeni – Darko Janković na 15 godina zatvora, Dragan Slavković na 13, Ivan Korać na devet, Siniša Filipović na tri godine i Goran Savić na 18 mjeseci zatvora.

Ramin Grob

Ramin grob (poznat i kao Glumina) je primarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Glumina, oko osam kilometara sjeverozapadno od Zvornika. Pronađena je na postojećem muslimanskom groblju Ramin grob. U oktobru 1998. godine, Komisija za nestale osobe BiH je na ovom lokalitetu ekshumirala posmrtne ostatke 274 osobe, od kojih je 271 osoba identifikovana.

Prema Komisiji za nestale osobe, prijavljen je nestanak više od 700 ljudi iz Glumine i nekoliko obližnjih sela početkom 1992. godine. Sumnja se da su ubijeni i zakopani u blizini. Svjedoci su izjavili da je u periodu od dvije do tri sedmice u aprilu 1992. viđeno nekoliko velikih kamiona kako dolaze na Ramin grob, te kako se iz kamiona vade brojne velike vreće tamne boje. Opis vreća poklapa se s vrećama otkrivenim na groblju Ramin grob. Na vrećama su bile oznake Jugoslovenske narodne armije (JNA). Od ekshumiranih tijela, 208 ih je bilo zakopano u vrećama, a ostalih 66 nije.

Prema nalazima vještaka sudske medicine, uzrok smrti u 246 od 274 slučaja bile su prostrelne rane. Sve pronađene žrtve – dvije žene i 272 muškarca – nosile su civilnu odjeću, a njihov uzrast se kretao od 14 do 80 godina. Sve žrtve su bile iz Glumine i obližnjih sela Drinjača, Kostijerova i Musići.

Posmrtni ostaci 20 ljudi koji su ekshumirani s tog mjesta su 2016. pokopani kao anonimne žrtve, jer ih niko nije uspio identifikovati. Grobnica Ramin grob je danas neoznačena.

Zaštićeni svjedok B-1775, jedan od odgovornih za transport tijela žrtava s područja Zvornika do masovnih grobnica, na suđenju bivšem jugoslovenskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) svjedočio je da su snage bosanskih Srba premjestile neka tijela iz Raminog groba u sekundarnu grobnicu Crni vrh u pokušaju prikrivanja zločina. Svjedok je također učestvovao u transportu tijela iz Zvornika na druge lokacije po naredbi pripadnika paravojne Srpske dobrovoljačke garde, poznatije kao „Tigrovi”, čiji je vođa bio Željko Ražnatović Arkan.

Na suđenju Miloševiću pred MKSJ-om, zaštićeni svjedok B-1455, koji je zajedno sa ostalim Bošnjacima bio zatočen u Domu kulture u Drinjači, nadomak Zvornika, koji je u maju 1992. Zvornička brigada koristila kao objekat za zatočenje, naveo je da je vidio pripadnike „Tigrova” kako ulaze u sobu i nekoliko sati tuku ljude. Istog dana, nakon odlaska Arkanovih paramilitaraca, rekao je svjedok, pripadnici druge paravojne jedinice, „Belih orlova”, zlostavljali su i mučili zatočenike, a zatim su ih u grupama izvodili i strijeljali. Svjedok je preživio, ali među ubijenima su bili njegov otac i tri brata. Njihova tijela ekshumirana su 1998. godine iz grobnice Ramin grob.

Viši sud u Beogradu osudio je dvojicu bivših pripadnika Teritorijalne odbrane u Zvorniku – Branka Grujića i Branka Popovića – na šest odnosno 15 godina zatvora zbog ratnih zločina počinjenih 1992. nad civilima na području opštine Zvornik. Sud BiH trenutno sudi Cvijanu Tomaniću, kao pripadniku Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), za učešće u progonu i ubistvima bošnjačkih civila u Zvorniku. Okružni sud u Bijeljini oslobodio je Milana Ignjatovića krivice za učešće u strijeljanju pred Domom kulture u Drinjači.

Presudama MKSJ-a, Suda BiH i Višeg suda u Beogradu osuđeni su politički čelnici Republike Srpske, predsjednik privremene vlade u Zvorniku i 17 pripadnika VRS-a, među kojima i jedan komandant, na ukupno 186 godina i devet mjeseci zatvora, plus dvije doživotne kazne, za ratne zločine na području Zvornika. Nijedan pripadnik Arkanovih „Tigrova” nije osuđen za zločine u Zvorniku.

Hrastova Glavica

Hrastova glavica je podzemna pećina koja se nalazi na oko 15 kilometara od Sanskog Mosta, grada na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine. Na ovoj lokaciji pronađeni su posmrtni ostaci 121 identifikovane žrtve masakra koji se dogodio 5. augusta 1992. godine, tokom rata u BiH. Sve žrtve bile su zatočenici u logorima Keraterm i Omarska kod Prijedora, osim dvije za koje se vjeruje da su ubijene tokom Drugog svjetskog rata. Žrtve su iz logora autobusima dovezene do Hrastove glavice, gdje su ubijene i bačene u jamu duboku oko 20 metara.

Udruženje Prijedorčanki “Izvor” i Udruženje logoraša Sanski Most su 2012. godine podigli spomen-obilježje kod Hrastove glavice u znak sjećanja na civile iz prijedorskih logora. Na dvije ploče tog spomen-obilježja urezana su imena ubijenih i njihova godišta, a na kraju su spomenute i dvije žrtve iz Drugog svjetskog rata.

Lokacija je otkrivena zahvaljujući jedinoj osobi koja je preživjela masakr – Ibrahimu Ferhatoviću, kojeg su kasnije ubile srpske snage, ali je prije toga uspio priču o masakru ispričati osobi koja je kasnije svjedočila kao zaštićeni svjedok pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Od 7. do 16. decembra 1998. godine, Državna komisija za nestale osobe BiH, zajedno s Ljekarima za ljudska prava, izvukla je iz podzemne pećine posmrtne ostatke 121 žrtve. Prema forenzičkom izvještaju, ostaci su pripadali muškarcima uzrasta između 17 i 60 godina, i na većini skeleta su bili vidljivi dokazi o upotrebi vatrenog oružja. Većina žrtava je bila u civilnoj odjeći.

Žrtve ubijene na Hrastovoj glavici prethodno su preživjele mučenje u prijedorskim koncentracionim logorima. Većina njih je bila zatočena u zloglasnoj „Sobi 3” u logoru Keraterm. Za zločine počinjene u Prijedoru do sada je osuđeno 37 bosanskih Srba, na ukupno 617 godina zatvora.

Kazna od 40 godina zatvora izrečena je Milomiru Stakiću, ratnom predsjedniku Kriznog štaba opštine Prijedor i načelniku Opštinskog savjeta za narodnu odbranu u Prijedoru.

Korićanske stijene

Korićanske stijene na planini Vlašić, u centralnoj Bosni i Hercegovini, bile su i mjesto ubistava i grobnica žrtava pogubljenih od snaga bosanskih Srba u ratu 1992. godine. Tokom četiri ekshumacije sprovedene u periodu od 2003. do 2017. godine, pronađeni su posmrtni ostaci 177 osoba, uglavnom Bošnjaka i Hrvata.

Stijene, ispod kojih je provalija duboka između 300 i 400 metara, nalaze se na putu između Travnika i Prijedora, na teritoriji koja se tokom većeg dijela rata smatrala ključnim uporištem Vojske Republike Srpske (VRS).

Porodice žrtava su nakon rata nekoliko puta obilježavale lokaciju ove masovne grobnice, ali spomen-ploče su uvijek poslije toga uklanjane. Svake godine porodice organizuju komemoraciju za ubijene, tokom koje bacaju ruže u ponor.

Snage bosanskih Srba su 21. augusta 1992. godine prevozile veliku grupu civilnih zatvorenika iz logora Trnopolje u Travnik, koji je bio pod kontrolom vlasti BiH. Kada je konvoj stigao do planine Vlašić, iz grupe je odvojeno oko 200 nenaoružanih muškaraca, koji su zatim pogubljeni. Dvanaest ih je preživjelo.

S obzirom da je provalija dosta duboka, zahtjevan teren je istražiteljima otežavao ekshumacije, u okviru kojih su pronađeni samo djelimični posmrtni ostaci mnogih žrtava.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osudio je Darka Mrđu, pripadnika takozvanog interventnog voda jedinice specijalne policije u Prijedoru, za direktno učešće u izvođenju, čuvanju, sprovođenju i strijeljanju nenaoružanih muškaraca na Korićanskim stijenama. Mrđa se izjasnio krivim i izvinio se žrtvama.

Sudovi u BiH su procesuirali nekoliko slučajeva povezanih sa ubistvima na Korićanskim stijenama, te osudili policajce Marinka Ljepoju, Radoslava Kneževića, Zorana Babića, Milorada Škrbića, Dušana Jankovića, Željka Stojnića i Sašu Zečevića.

Prijedor je područje s najvećim brojem osuđenih ratnih zločinaca u BiH. Ukupno 37 bosanskih Srba proglašeno je krivima za zločine počinjene na tom području, a osuđeni su na ukupno 617 godina zatvora.

Jakarina kosa

Jakarina kosa je sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u kompleksu rudnika željeza Ljubija, 18 kilometara od Prijedora. U okviru kompleksa Ljubija su i rudnik Tomašica, gdje je otkrivena jedna od najvećih masovnih grobnica u Bosni i Hercegovini, kao i rudnik Omarska, gdje su početkom rata vlasti bosanskih Srba formirale logore.

Prva ekshumacija na lokalitetu Jakarina kosa izvršena je 2001. godine, kada je ekshumirano više od 300 dijelova tijela. U julu 2015. godine sprovedena je druga ekshumacija i otkriveno više od 600 dijelova tijela. Ukupno, u grobnici na lokalitetu Jakarina kosa identifikovani su posmrtni ostaci 311 osoba.

Izvještaji stručnjaka Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP), bazirani na DNK analizama, ukazali su da su posmrtni ostaci koji pripadaju istim ljudima pronađeni i u grobnici Tomašica i u Jakarinoj kosi.

Identifikovani posmrtni ostaci iz Tomašice i Jakarine kose pripadali su Bošnjacima i Hrvatima iz Kozarca i Prijedora, zatim iz sela Bišćani, Hambarine, Rizvanovići, Rakovčani, Čarakovo i Zecovi, kao i zatočenicima u logorima Omarska i Keraterm, na području Prijedora. Tijela pronađena na lokalitetu grobnice Jakarina kosa bila su u civilnoj odjeći.

Grobnica Jakarina kosa udaljena je oko pet kilometara od glavne zgrade bivšeg rudnika Ljubija. Do nje nije lako doći, jer je put neasfaltiran i pun rupa, a sama grobnica se nalazi u dubokoj jami. Ova grobnica nije označena.

Primarnu masovnu grobnicu u Tomašici su djelimično iskopali pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) i lokalne policije 1993. godine. Veliki broj tijela je iz nje kasnije, u okviru operacije prikrivanja ubistava, prebačen u Jakarinu kosu, koja je udaljena 37 kilometara.

Prema Institutu za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH), proces transportovanja tijela trajao je najmanje dvije sedmice. Stanovnicima oko lokaliteta Jakarina kosa je u tom periodu naređeno da se evakuišu kako ne bi bili svjedoci onoga što se događalo.

Transport tijela iz Tomašice do Jakarine kose bio je dobro organizovan i obavljao se noću. Nepotpuno razgrađeni dijelovi tijela koji su natovareni na kamione ostavili su tragove po ulicama, pa su zato bile obezbijeđene i cisterne za čišćenje ulica i kamiona. Posmrtni ostaci istovareni su iz kamiona u jamu Jakarina kosa, koja je zatim minirana, kako bi se jama zatvorila i spriječio daljnji pristup ovoj lokaciji.

Prijedor je područje s najvećim brojem osuđenih ratnih zločinaca u BiH. Ukupno 37 bosanskih Srba proglašeno je krivima za zločine počinjene na tom području, a osuđeni su na ukupno 617 godina zatvora. Najvišu kaznu za zločine u Prijedoru – 40 godina zatvora – Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je izrekao Milomiru Stakiću, ratnom predsjedniku Kriznog štaba opštine Prijedor, koja je bila pod srpskom kontrolom.

Stari Kevljani

Stari Kevljani su sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Kevljani, 20 kilometara od Prijedora. Ekshumirana je u augustu 2004. godine od Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH) i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Na ovoj lokaciji su bili zakopani posmrtni ostaci 456 osoba, što je potvrđeno i DNK analizom.

Stari Kevljani su jedna od najvećih masovnih grobnica koje su otkrivene na području Prijedora, dužine 20 i širine i dubine od pet metara. Od pronađenih 456 posmrtnih ostataka, 354 su identifikovana.

Selo Kevljani nalazi se na oko četiri kilometra od kompleksa rudnika Omarska, koji je Vojska Republike Srpske (VRS) 1992. godine koristila kao logor. U istom selu otkriveno je još nekoliko masovnih grobnica, od kojih jedna nedaleko od lokaliteta Stari Kevljani.

Mnogi od identifikovanih iz ove grobnice bili su muškarci bošnjačke i hrvatske nacionalnosti koji su bili zatočeni i posljednji put viđeni u logoru Omarska ili u dva druga logora u opštini Prijedor – Keratermu i Trnopolju. Forenzički dokazi pokazali su da su u većini slučajeva žrtve stradale od metaka iz vatrenog oružja, a kod jednog broja žrtava ustanovljene su i frakture kostiju. Značajan broj identifikovanih žrtava bile su politički, administrativni i vjerski lideri, akademici i poznate javne ličnosti iz opštine Prijedor.

Mještani Kevljana obilježili su lokaciju spomen-pločom na kojoj piše: “Na ovom mjestu 2004. godine pronađena je najveća masovna grobnica u Bosanskoj krajini, ‘Stari Kevljani’, sa ukupno 456 nevinih žrtava sa prijedorske opštine”. Grobnica se nalazi na livadi u selu, pored kuće.

Svjedok na suđenju komandantu VRS-a Ratku Mladiću izjavio je da su mučenja i ubijanja bila svakodnevnica u logoru Omarska. U njemu je tokom tromjesečnog perioda 1992. godine, koliko je postojao ovaj logor, bilo zatočeno do 6.000 ljudi. Krajem jula 1992. započela su i masovna pogubljenja, a zatvorenici su bili primorani da čiste lokacije na kojima su ljudi ubijani i da utovaraju njihova tijela u kamione, koji su ih dalje odvozili.

Logor Omarska je zatvoren 21. augusta 1992. godine, nakon što su ga posjetili britanski novinari koji su izvijestili o nehumanim uslovima i ratnim zločinima u logoru. Tada su zatočenici prebačeni u druge logore na tom području. Prema saznanjima Regionalnog saveza logoraša regije Banja Luka, oko 700 zatočenika u Omarskoj je umrlo, iako nisu svi ubijeni u samom logoru.

Haški sud osudio je 11 osoba za zločine u logorima na području Prijedora, a Sud Bosne i Hercegovine još četvoricu. Željko Mejakić, najviši zvaničnik u logoru Omarska, osuđen je na 21 godinu zatvora zbog zločina protiv čovječnosti.

Prijedor je područje s najvećim brojem osuđenih ratnih zločinaca u BiH. Ukupno 37 bosanskih Srba proglašeno je krivima za zločine počinjene na tom području, a osuđeni su na ukupno 617 godina zatvora. Najvišu kaznu za zločine u Prijedoru – 40 godina zatvora – MKSJ je izrekao Milomiru Stakiću, ratnom predsjedniku Kriznog štaba opštine Prijedor, koja je bila pod srpskom kontrolom.

Tomašica

Masovnu grobnicu Tomašica otkrile su vlasti Bosne i Hercegovine u septembru 2013. godine u blizini velikog rudarskog kompleksa, 15 do 20 kilometara jugoistočno od Prijedora. Iskopavanje lokacije dimenzija 70 sa 120 metara trajalo je 79 dana. Pronađeni su posmrtni ostaci 435 ljudi i 275 kompletnih ostataka tijela. Ovo je jedna od najvećih masovnih grobnica u BiH. Posmrtni ostaci su uglavnom pripadali žrtvama rata koje su ubijene na različitim lokacijama oko Prijedora od 1992. do 1995. godine.

Lokacija masovne grobnice ostala je neoznačena, iako se nalazi u naseljenom području, nekih 15 minuta vožnje od Prijedora. U blizini masovne grobnice nalaze se brojne kuće i fudbalsko igralište.

Ovo područje je prije rata bilo u vlasništvu države, a koristila ga je rudarska kompanija Ljubija.

Tačnu lokaciju masovne grobnice Institutu za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH) otkrio je bivši pripadnik snaga bosanskih Srba koji je učestvovao u prikrivanju ubistava, a koji je želio ostati anoniman. Posmrtni ostaci su uglavnom pripadali Bošnjacima. Većina njih je ubijena u Prijedoru, u selu Bišćani ili obližnjim logorima Keraterm i Omarska. Njihova tijela su zatim natovarena na kamione i bačena u jame na lokalitetu Tomašica, od kojih su neke bile duboke oko devet metara. Dvadeset i devet tijela pronađenih u Tomašici pripada žrtvama ubijenim u zloglasnoj “Sobi 3” u logoru Keraterm 1992. godine.

Masovna grobnica Tomašica je uglavnom primarna masovna grobnica u kojoj je na početku bilo ukopano više od 435 tijela. Tokom drugog pokušaja prikrivanja zločina, više od 350 tijela je iskopano i ponovo zakopano na drugim lokacijama, uključujući jamu u Jakarinoj kosi, udaljenoj 40 kilometara od Tomašice.

Ekshumaciji 2013. godine prethodilo je nekoliko pokušaja pronalaska posmrtnih ostataka žrtava oko rudnika Tomašica. Tako su 2004. pronađeni posmrtni ostaci 24 osobe, dok je dvije godine kasnije otkriveno deset tijela.

Još jedan pokušaj je načinjen u julu 2020. godine, kada su vlasti pokrenule ekshumaciju na osnovu informacija dobijenih od mještanina srpske nacionalnosti, međutim on je završio bez rezultata.

Prijedor je područje s najvećim brojem osuđenih ratnih zločinaca u BiH. Ukupno 37 bosanskih Srba je proglašeno krivima za zločine počinjene na tom području, a osuđeni su na ukupno 617 godina zatvora. Najvišu kaznu za zločine u Prijedoru – 40 godina zatvora – Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je izrekao Milomiru Stakiću, ratnom predsjedniku Kriznog štaba opštine Prijedor, koja je bila pod srpskom kontrolom.

Hodžićki put 2

Hodžićki put 2 (poznat i kao Snagovo 3) je sekundarna masovna grobnica u blizini sela Snagovo, na oko 17 kilometara sjeverozapadno od Zvornika. Grobnicu su prvobitno pronašle trupe NATO snaga u Bosni i Hercegovini, SFOR, 1998. godine, tokom preusmjeravanja puta oko klizišta. Na ovom području je poznato sedam masovnih grobnica, sve sekundarnog karaktera. Nazvane su Hodžićki put jer se nalaze u blizini sela Hodžići. Ekshumirano je ukupno 160 posmrtnih ostataka žrtava.

Ovu sekundarnu masovnu grobnicu, koju je Federalna komisija za nestale osobe nazvala Snagovo 3, istraživao je 1998. godine Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), koji je 2001. odgovornost za njenu ekshumaciju predao vlastima Bosne i Hercegovine.

DNK analiza, koju je sprovela Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP), pokazala je veze između ove sekundarne grobnice i primarne grobnice Lažete 2 (poznate i kao Orahovac 2), na kojoj su zabilježene promjene terena. Prema forenzičkom izvještaju MKSJ-a o ekshumacijama u vezi sa Srebrenicom, to znači da su posmrtni ostaci jedne osobe pronađeni u najmanje dvije različite grobnice. Istraga je također pokazala DNK veze između ove lokacije i lokacija Hodžićki put 1 (poznate i kao Snagovo 4) i Hodžićki put 3. To ukazuje da su posmrtni ostaci iskopani iz primarne masovne grobnice Lažete 2 i prebačeni na lokaciju Put za Hodžiće, udaljenu oko deset kilometara.

Forenzička analiza tla i uzoraka polena, kao i dokazi i avionski snimci promjena terena, dodatno su otkrili da su tijela iz grobnica Lažete 1 i Lažete 2 kasnije uklonjena i ponovo zakopana u sekundarne grobnice u Snagovu.

Grobnice na Hodžićkom putu, koje se nalaze na livadi pored seoskog planinskog puta, okružene šumom, nisu označene.

MKSJ je u presudama utvrdio da su 14. jula 1995. zatočeni Bošnjaci iz Srebrenice transportovani u školu u selu Orahovac. U ranim popodnevnim satima tog dana, pripadnici Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS) pod nadzorom Drage Nikolića, načelnika bezbjednosti Zvorničke brigade VRS-a, i Milorada Trbića, zamjenika načelnika službe bezbjednosti Zvorničke brigade VRS-a, uključujući pripadnike 4. bataljona Zvorničke brigade, prebacili su zatočenike na obližnje polje, gdje su ih strijeljali automatskim oružjem.

Sudsko vijeće MKSJ-a proglasilo je Radislava Krstića, zamjenika komandanta i načelnika štaba Drinskog korpusa VRS-a, krivim za genocid nad Bošnjacima iz Srebrenice – to je prva presuda ovog suda kojom su masakri u Srebrenici kvalifikovani kao genocid. Krstić je osuđen na 46 godina zatvora, a kazna mu je naknadno smanjena na 35 godina.

MKSJ je također utvrdio da je Ljubiši Beari, načelniku za bezbjednost Glavnog štaba VRS-a, rečeno da organizuje, koordiniše i omogući zatočenja, transport, pogubljenja po kratkom postupku i ukop bošnjačkih žrtava ubijenih u Orahovcu. Beari su, između ostalih, pomagali Vujadin Popović, načelnik za bezbjednost Drinskog korpusa VRS-a, kao i Nikolić i Trbić.

Utvrđeno je da su Beara, Popović, Nikolić i Trbić nadgledali, omogućavali i nadzirali pogubljenja u Orahovcu, te ih je MKSJ osudio za genocid. Vidoje Blagojević, komandant Bratunačke brigade VRS-a, osuđen je na 15 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja ubistava i progona Bošnjaka na području Srebrenice, kao i pomaganja i podržavanja ubistava Bošnjaka u Bratuncu. Dragan Jokić, načelnik inžinjerije Zvorničke brigade VRS-a, osuđen je na devet godina zatvora zbog ubistava Bošnjaka u Orahovcu, na Vojnoj farmi Branjevo i u Kozluku, kao i za stavljanje na raspolaganje sredstava i osoblja za kopanje masovnih grobnica za pogubljene žrtve.

Prema Federalnom institutu za nestale osobe, posmrtni ostaci 818 Bošnjaka iz Srebrenice otkriveni su u sedam sekundarnih grobnica na području Snagova.

Ravnice

Ravnice su primarna masovna grobnica koja se nalazi 20 kilometara sjeverozapadno od Srebrenice. Udaljena je šest kilometara od poljoprivrednog skladišta u Kravici, gdje su snage bosanskih Srba u julu 1995. pogubile više od 1.300 Bošnjaka iz Srebrenice. Prema Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), nije bilo znakova promjene terena grobnice ili namjernog premještanja tijela.

U augustu 2000. godine, MKSJ-ov tim za ekshumaciju je otkrio 34 tijela na lokalitetu zvanom Ravnice 1. Drugi dio ekshumacije nastavljen je od jula do augusta 2001. godine, kada su ekshumirana još 172 tijela. Ovu ekshumaciju sprovela je Federalna komisija za nestale osobe, dok je MKSJ pratio proces. Druga ekshumacija na ovom mjestu nazvana je Ravnice 2. Međutim, Ravnice 1 i 2 smatraju se jednom masovnom grobnicom, iz koje je ekshumirano ukupno 258 ljudskih ostataka.

Većina ostataka otkrivena je na površini strmog terena na tom mjestu, a od tijela su ostali samo skeleti jer su više od pet godina bila izložena atmosferskim uticajima, ali i prisustvu životinja. Neka tijela su bila prekrivena zemljom, dok su druga zakotrljana nizbrdo, do drveća i ograde koji su ih zaustavili.

Tokom ekshumacije tijela iz Ravnice 1 i Ravnice 2, pronađeni su beton, gips i drugi građevinski materijal. Smatra se da se ovaj materijal ne razlikuje od onog koji je pronađen u skladištu u Kravici i masovnim grobnicama Glogova 1 i Glogova 2, kao i sekundarnim masovnim grobnicama Zeleni Jadar 5 i 6. Od posebnog interesa bio je komad polistirenske pjene obojen u dvije boje koji je pronađen u grobnici Ravnice 2, identičan pjeni od koje je bio napravljen natpis na sjevernoj strani skladišta Kravica, iznad ulaznih vrata.

Uzrast žrtava čiji su posmrtni ostaci pronađeni u Ravnicama bio je, u trenutku njihove smrti, od osam do 90 godina. U sve je pucano, često više puta. Bilo je dokaza da je ispaljeno najmanje 700 hitaca.

Sve žrtve su bili muškarci koji su nosili civilnu odjeću. Četrnaest ih je imalo 17 godina ili manje.

Lokalitet Ravnice na strmoj padini uz cestu u šumi nije obilježen, a skladište u Kravici se od vremena zločina malo promijenilo, iako pristup njemu nije dozvoljen jer je danas u privatnom vlasništvu.

Od 12. do 13. jula 1995. godine, Vojska Republike Srpske (VRS) zarobila je oko 5.000 Bošnjaka iz Srebrenice. Više od 1.300 Bošnjaka je 13. jula prevezeno u skladište u Kravici, gdje su pogubljeni automatskim puškama i ručnim bombama. Između 14. i 16. jula 1995. godine stigla je teška mehanizacija, kojom su tijela žrtava prebačena u dvije velike masovne grobnice u obližnjim selima Glogova i Ravnice.

Nedeljko Milidragović, Aleksa Golijanin, Milivoje Batinica, Aleksandar Dačević, Bora Miletić, Jovan Petrović, Dragomir Parović i Vidosav Vasić optuženi su za organizaciju i učešće u strijeljanju više od 1.300 civila u skladištu. Srpsko tužilaštvo ih je optužilo 2015. godine, a suđenje je počelo u februaru 2017, međutim postupak je praćen odlaganjima.

MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu do sada su za zločine u vezi sa Srebrenicom osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni.