Smeće i ruže: Kako su grobnice i sjećanja prepuštene zaboravu

U zemljama bivše Jugoslavije pronađene su 42 masovne grobnice u kojima je bilo zakopano više od 100 ljudi, a do sada su identifikovani ostaci 9708 žrtava. Ali njihovim porodicama i dalje se uskraćuje pravda i sjećanje – ubice njihovih najmilijih šetaju slobodno, dok se oči zatvaraju pred svakim pokušajem memoralizacije.

Marija Ristić, Nejra Mulaomerović

Tog 21. avgusta 1992. Husein Jakupović bio je jedan od civila koga su snage bosanskih Srba prevozile iz logora Trnopolje prema Travniku. Tamo su, kako su vjerovali, trebalo da budu razmijenjeni.

Kada je konvoj stigao do planine Vlašić u centralnoj Bosni i Hercegovini, oko 200 zatvorenika je izvedeno iz vozila i postrojeno pored puta uz provaliju duboku 300 do 400 metara, na mjestu poznatom kao Korićanske stijene.

„Malo kasnije su nam naredili da kleknemo na koljena uz ivicu provalije. Par minuta smo klečali, a onda je počela pucnjava. Ljudi su padali u provaliju. Ja sam skočio niz stijenu…,”ispričao je Jakupović.

Jakupović je uspio da izbjegne metke. Gledao je kako tijela padaju u provaliju ispred njega, dok su vojnici pokušavali dokrajčiti sve koji su još uvijek bili živi. „Srpska vojska, koja je većinom bila u šarenim uniformama, bacala je bombe i pucala s litice provalije”, rekao je on u svom svedočenju pred Sudom BiH godinama n događaja.

Jakupović je uspio da se spusti u provaliju i nađe zaklon u nekom žbunju: „Iz žbuna, povukao sam se do vode i stao ispod nekog kamena … Sutradan je ponovo došla srpska vojska i sišli su dolje kod tijela. Skupljali su ih na gomilu, vidio sam dim i osjetio miris“, rekao je on.

Nakon što su vojnici otišli, Jakupović je kroz šumu pobjegao na sigurno. On je jedan od 12 muškaraca koji su preživjeli streljanje na Korićanskim stijenama.

S obzirom da je provalija dosta duboka, istražiteljima je bilo veoma teško sprovesti ekshumacije, tokom kojih su pronađeni samo djelomični posmrtni ostaci mnogih žrtava. Do sada su posmrtni ostaci 177 osoba, uglavnom Bošnjaka i Hrvata, identifikovani nakon četiri ekshumacije na Korićanskim stijenama između 2003. i 2017. godine.

Porodice žrtava su nakon rata nekoliko puta pokušavale da obilježe lokaciju ove masovne grobnice, ali spomen-ploče su uvijek poslije toga uklanjane. Svake godine porodice, tokom komemoracije za žrtve, bacaju ruže u provaliju.

Lokalitet Korićanske stijene jedan je od 42 najveće masovne grobnice iz ratova u bivšoj Jugoslaviji koji su se vodili od 1991. do 2000. godine.

BIRN-ova istraživanja forenzičkih dokaza, sudskih dokumenata, iskaza svjedoka i terenskih istraživanja pokazuju da su u 42 grobnice u kojima je bilo više od 100 žrtava pronađeni posmrtni ostaci ukupno 9708 osoba.

Od ove 42 lokacije, samo je na 12 postavljeno obilježje koje objašnjava šta se na tom mestu dogodilo za vrijeme rata. Na ostalih 30 lokacija grobnice su neoznačene, zemljište se koristi kao poljoprivredno dobro ili je prodato kao zemljište za izgradnju novih kuća ili poslovnih objekata.

Na mnogim, ako ne i većini ovih lokacija, porodice žrtava rata ne mogu ni jednom godišnje održati komemoraciju. Mnogi od njih ovo vide kao nastavak rata ali na druge načine – pokušaj negiranja onoga što se dogodilo i brisanje zločina iz kolektivnog sjećanja.

Ove 42 grobnice sa posmrtnim ostacima više od 100 žrtava su najveće na teritoriji bivše Jugoslavije, gdje postoje još na stotine manjih grobnica. Do sada je pronađeno oko 1.600 tajnih grobnica iz ratnih vremena, većina su u Bosni i Hercegovini, zatim u Hrvatskoj, na Kosovu i u Srbiji, a i dalje traje potraga za preko 12000 ljudi koji se i danas vode kao nestali u ratovima.

S druge strane, mnogi od onih koji su bili uključeni u pokušaje prikrivanja ratnih ubistava – sahranjivanje žrtava u tajne grobnice, njihovo premještanje na sekundarne lokacije u cilju dodatnog prikrivanja zločina, tek treba da budu procesuirani.

Masovnu grobnicu Tomašica otkrile su vlasti Bosne i Hercegovine u septembru 2013. godine u blizini velikog rudarskog kompleksa, 15 do 20 kilometara jugoistočno od Prijedora. Pronađeni su posmrtni ostaci 435 ljudi i 275 kompletnih ostataka tijela. Photo: BIRN/Armin Graca.

Lokacija masovne grobnice ostala je neoznačena, iako se nalazi u naseljenom području, nekih 15 minuta vožnje od Prijedora. U blizini masovne grobnice nalaze se brojne kuće i fudbalsko igralište. Photo: BIRN/Armin Graca.

Zeleni Jadar je područje koje se nalazi na oko 20 kilometara južno od Srebrenice u istočnoj Bosni. Na toj lokaciji je pronađeno najmanje sedam tajnih grobnica. Sve pronađene masovne grobnice su sekundarne. Photo: BIRN/Armin Graca.

Masovna grobnica Zeleni Jadar 5, pronađena je 1998. godine. Prilikom ekshumacije u njoj su pronađeni posmrtni ostaci žrtava genocida u Srebrenici koji se dogodio u julu 1995. godine. Photo: BIRN/Armin Graca.

Jakarina kosa je sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u kompleksu rudnika željeza Ljubija, 18 kilometara od Prijedora. Ukupno, u grobnici na lokalitetu Jakarina kosa identifikovani su posmrtni ostaci 311 osoba. Photo: BIRN/Denis Ruvic.

Postoji najmanje 13 poznatih sekundarnih masovnih grobnica na području koje je označeno kao Čančarski put u opštini Zvornik. Photo: BIRN/Denis Ruvic.

Lokalitet Čančarski put 2 je, kao i ostale grobnice Čančarski put, sekundarna masovna grobnica. Žrtve rata ovdje su ponovo sahranjene u jesen 1995. godine, u pokušaju da se prikriju ubistva bošnjačkih muškaraca i dječaka u genocidu u Srebrenici. Photo: BIRN/Denis Ruvic.

Dana 14. jula 1995. godine, vojska i policija bosanskih Srba transportovale su približno 1.000 muškaraca Bošnjaka iz Srebrenice, iz mjesta zatočenja koja su se nalazila u Bratuncu i oko njega. Muškarci su prevezeni u školu u Petkovcima, deset kilometara od Zvornika. Toga dana, kao i u ranim jutarnjim satima 15. jula 1995. godine, vojska i policija bosanskih Srba napale su i strijeljale muškarce koji su bili zatočeni u školi. Photo: BIRN/Armin Graca.

Stotine posmrtnih ostataka iskopanih iz primarne masovne grobnice na brani Petkovci prebačeni su na lokalitet Liplje, udaljeno oko 20 kilometara. Photo: BIRN/Armin Graca.

Do sada je identifikovano 238 osoba čiji su posmrtni ostaci pronađeni u jezeru Perućac a koje su u ratu ’90-ih ubijene ili od pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS) ili Vojske Jugoslavije (VJ) i policije. Photo: BIRN/Armin Graca.

Rijeka Drina, smatra se jednom od najvećih masovnih grobnica u Bosni i Hercegovini. Photo: BIRN/Armin Graca.

‘Asanacija terena’

Operacije prikrivanja su među najdokumentiranijim zločinima u jugoslovenskim ratovima – na hiljade ljudi je bilo uključeno u ove operacije, naređenja su davana u pismenoj formi, postoje priznanice za gorivo koje je korišteno tokom ovih operacija, raspoređivana su dodatna vozila i na uklanjanju hiljade tijela angažovane su komunalne službe. Neke od ovih operacija su bile izvedene noću, ali je bilo i onih sprovođenih danju, pred očima mještana koji su bili šokirani od onoga što vide i mirisom raspadnutih tijela, ali su ipak odlučili da šute.

Najmanje 20 ljudi koji su direktno učestvovali u ‘asanacija terena’, što je bio službeni izraz koji se koristio u mnogim vojnim i policijskim dokumentima, odlučilo je da svjedoči o tajnim operacijama u kojima su učestvovali, većina njih na suđenjima pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Među razlozima koje su naveli za njihovo svjedočenje bili su kajanje, sram i krivica. Oni na višim položajima koji su svjedočili zauzvrat su bili amnestirani; neki koji su otkrili lokacije masovnih grobnica dobili su niže kazne, a neki su svjedočili anonimno. Bilo je i primjera da ljudi traže od porodica žrtava novac kako bi im dali informacije o mjestu na kojem su sahranjeni njihovi najmiliji – oko 50 eura po grobnom mjestu.

Predmeti koji su se vodili pred MKSJ-om otkrili su mehanizme koji su stajali iza prikrivanje zločina velikih razmjera počinjenih u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Lokalni sudovi često su izbjegavali da procesuiraju ovakve predmete zbog prirode zločina – bili su sistematski i često su uključivali naredbe sa najviših nivoa. U Srbiji je Ministarstvo odbrane čak nametnulo stroža ograničenja povjerljivosti dokumenata povezanih sa jedinicama koje su navodno bile umiješane u prikrivanju.

BIRN-ovo istraživanje pokazuje da je širom bivše Jugoslavije postojao obrazac po kojem su vojne i policijske snage hvatale velike grupe ljudi, prevozile ih autobusima ili kamionima do mjesta egzekucije, a potom bi odredi za ubijanje čekali da ih pogube. Nižerangirane jedinice i lojalni radnici javnih komunalnih preduzeća prevozili bi tijela kamionima do lokacije na koju su bili zakopavani – jame, rudarski kompleksi, planinskih vrhova, polja u šumama i duž nepoznatih puteva.

Jedna od prvih takvih operacija prikrivanja zločina dogodila se u Hrvatskoj u novembru 1991. godine nakon što je Jugoslovenska narodna armija (JNA) okupirala Vukovar i odvela oko 250 ratnih zarobljenika na obližnju farmu Ovčara.

Avionski snimak lokacije masovne grobnice na Ovcari. Photo: ICTY.

Ratnim zarobljenicima oduzete su lične stvari i dokumenti, a zatim su morali da prođu kroz špalir pri čemu su ih vojnici žestoko tukli palicama, kundacima, motkama, lancima, pa čak i štakama. Zatvoreni su u hangar u kojem se premlaćivanje nastavilo.

Paralelno sa tim, vojnici su naredili radnicima na farmi da pronađu mjesto u blizini šume i iskopaju rupu. Radnik koji je iskopavao rupu sa bagerom rekao je da je ona bila duga oko 10 metara, široka tri metra i duboka između jedan i po do dva metra. Zatim su 20. novembra 1991., ratni zarobljenici u grupama od 10 do 20 ljudi odvođeni iz hangara do mjesta na kojem je bila iskopana rupa. Tamo su pripadnici Teritorijalne odbrane Vukovar i paramilitarci pogubili najmanje 194 zarobljenika. Ubistva su počela iza 21:00 sat i nastavila su se i iza ponoći, a tijela ubijenih su pokopana u prethodno iskopanoj grobnici, koja je otkrivena nekoliko godina kasnije.

Nepunu godinu nakon ovoga, srpske snage u BiH su koristile iste operativne metode kod Prijedora. Zatvorenici koji su bili zatočeni u logorima Omarska, Trnopolje, Keraterm i Manjača pogubljeni su, a njihova tijela su tokom ljeta i jeseni 1992. godine sakrivena u rudarskim kompleksima Tomašica i Jakarina Kosa, te na desetinama drugih manjih lokacija na tom području.

Identifikacija posmrtnih ostataka pronađenih u masovnoj grobnici Tomašica, 2013. Photo: REUTERS/Dado Ruvic.

Ali najveća operacija prikrivanja, i po broju ubijenih i po broju tajno ukopanih, dogodila se u julu 1995. godine, nakon što su snage bosanskih Srba zauzele Srebrenicu. U danima koji su uslijedili više od 7.000 muškaraca i dječaka Bošnjaka masakrirano je na području Srebrenice, Bratunca i Zvornika. Iskopano je gotovo 80 grobnica, a najveće su bile u Branjevu, Orahovcu, Glogovi, Kozluku i na brani u Petkovcima.

Ekshumacija posmrtnih ostataka u grobnici Cerska. Photo: REUTERS.

Ali nešto kasnije tog ljeta, došlo je naređenje da se grobnice iskopaju i tijela ponovo pokopaju u sekundarnim grobnicama. U to vrijeme bosanski Srbi su tvrdili da ne znaju šta se dogodilo sa Bošnjacima nakon pada Srebrenice i bili su zabrinuti da će zbog ogromnog broj tijela biti otkriveni.

Operacija ponovnog zakopavanja žrtava dobila je naziv „asanacija”, što znači sprovođenje higijenskih i sanitarnih mjera. Trebala se sprovoditi u tajnosti, no sprovođena je javno i zahtijevala je angažovanje velikog broja ljudi, resursa, imovine i vozila. Uključena je i civilna policija. Za kopanje grobnica su korišteni bager utovarivač i rovokopači, te kamioni za transport tijela. Glavni štab VRS-a izdao je hitnu naredbu, koju je odobrio njen komandant Ratko Mladić, za obezbjeđivanje desetine tona dizel goriva za „inženjerske radove”.

Kamioni koji su prevozili leševe prolazili su kroz Zvornik ostavljajući nesnosan smrad, uznemirujući lokalno stanovništvo. „Bilo je nepodnošljivo. (Vozači bagera) napuštali su svoja vozila kako bi došli do vazduha. Nisu to mogli da izdrže“, rekao je Damjan Lazarević, koji je vozio jedan od kamiona.

Operacije prikrivanja bile su još detaljnije tokom sukoba na Kosovu 1999. godine, kada su srpske snage premještale tijela albanskih žrtava gotovo 500 kilometara od mjesta ubistava. Leševi su se često transportovali sa lokacije na kojoj su žrtve ubijane na Kosovu, privremeno su sakrivani u obližnjim grobnicama, zatim ponovo iskopavani i transportovani do velikih masovnih grobnica u Srbiji, gdje su ponovo sahranjivani ili spaljivani. Nakon masovnih ubistava u aprilu i maju 1999. godine u gotovo svim većim općinama na Kosovu, srpske snage angažovale su lokalne komunalne radnike da ili pokupe tijela sa mjesta na kojima su žrtve ubijene ili da ih iskopaju iz privremenih grobnica radi njihovog premještanja na druge lokacije.

Jedan od prvih koji je progovorio o ovome bio je Ali Đogaj, radnik gradske čistoće u Prizrenu. Đogaj je rekao da ga je šef posjetio jedne večeri i njega i još neke zaposlenike odvezao na obližnji poligon, gdje je vidio grupu uniformisanih policajaca, dva bagera i tri kamiona.

Pod okriljem noći, bageri su iskopali tijela, a njegov šef je rekao ljudima da ih utovare na kamione koji su čekali. „Bager bi koristio kašiku kako bi uhvatio nekoliko tijela, dva ili tri njih. Tijela bi istovario pored vrata kamiona, a potom bismo nas četvoro bacali svako tijelo pojedinačno u hladnjače“, rekao je Đogaj srpskim tužiocima 2005. godine.

On je istakao da su se tijela, po izgledu, nedoliko nedelja raspadala u zemlji. Nakon što su ih ubacili u kamione, policajci su zaključali vrata i odvezli se.

Više od 1.000 tijela kosovskih Albanaca, od kojih je većina civila, uključujući žene i djecu, pronađeno je na četiri lokacije u Srbiji: u policijskim centrima u Batajnici i Petrovom Selu, na jezeru Perućac i u rudnicima Kiževak i Rudnici.

Smatra se da je masovna grobnica u Batajnici najveća u bivšoj Jugoslaviji – do sada su identifikovane 744 osobe koje su bile sahranjene u osam jama na poligonu u policijskom centru. Najmanje sedam kamiona su u aprilu i maju 1999. na ovoj lokaciji dovozili tijela sa Kosova.

Ekshumacija i identifikacija posmrtnih ostataka u Batajnici. Photo: EPA/VALDRIN XHEMAJ.

„Čim dođe kamion sa leševima, isti čas se bagerom iskopa rupa, sve se polije benzinom, prekrije gumama i zapali, a nakon što izgori, posle dva-tri sata jame se poravnaju“, rekao je Duško Nenadović, policajac iz Specijalne antiterorističke jedinice koji je bio uključen u ponovno zakopavanje tijela žrtava, radnoj grupi srpske policije koja je istraživala operaciju prikrivanja početkom 2000-ih.

„Znam da se sve tretiralo kao stroga državna tajna, odnosno ko zucne – ode glava”, rekao je on.

Ravnice su primarna masovna grobnica koja se nalazi 20 kilometara sjeverozapadno od Srebrenice.Udaljena je šest kilometara od poljoprivrednog skladišta u Kravici, gdje su snage bosanskih Srba u julu 1995. pogubile više od 1.300 Bošnjaka iz Srebrenice. Photo: BIRN/Armin Graca.

Zeleni Jadar je područje koje se nalazi na oko 20 kilometara južno od Srebrenice u istočnoj Bosni, i na kome je pronađeno najmanje sedam tajnih grobnica. Sve otkrivene masovne grobnice su sekundarne i povezane su s pokušajem prikrivanja masakara u Srebrenici počinjenih u julu 1995. Photo: BIRN/Armin Graca.

Sedam grobnica u Zelenom Jadru može se povezati s pogubljenjima u skladištu na farmi u Kravici, u blizini Bratunca. Tamo su, 13. i 14. jula 1995. godine, snage bosanskih Srba ubile 1.313 Bošnjaka. Photo: BIRN/Armin Graca.

Čančarski put 10 (također poznata i kao Kamenica 10) je sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Kamenica, 50 kilometara od Srebrenice.Na području Kamenice postoji 13 sekundarnih masovnih grobnica s posmrtnim ostacima žrtava masakra počinjenog od snaga bosanskih Srba u Srebrenici u julu 1995. godine. Photo: BIRN/Denis Ruvic.

Grobnice u Kamenici otkrivene su ili u dvorištima kuća koje su pripadale Bošnjacima, ili na livadama pored puta. Čančarski put 10 nalazi se na livadi okruženoj kućama, pored puta. Lokacija je neoznačena. Međutim, nekoliko grobnica na tom području mještani Kamenice su obilježili spomen-pločama u čast srebreničkih žrtava. Photo: BIRN/Denis Ruvic.

Forenzički izvještaji i iskazi svjedoka dati pred MKSJ-om, uključujući i svjedočenja ljudi koji su bili dio odreda za ubijanje, potvrdili su da je većina žrtava pronađenih u grobnici Branjevo ubijena u Domu kulture Pilica sredinom jula 1995. od strane snaga bosanskih Srba. Photo: BIRN/Denis Ruvic.

Čančarski put 12 je sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Kamenica.Masovna grobnica Čančarski put 12 je u maju 1998. godine ekshumirana od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Pronađeni su posmrtni ostaci 174 osobe, od čega je 149 identifikovano. Photo: BIRN/Denis Ruvic.

Dokumentovani trag iza prikrivanja zločina

Iako tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji snage uključene u različitim operacijama prikrivanja nisu bile iste, one su za sakrivanje tijela koristile slične metode i postupke. Tako su prvobitne odluke uvijek dolazile od najvišeg rukovodstva – obično su bili uključeni državni, vojni i policijski zvaničnici – i sljedile bi pisane naredbe koje su utvrđivale logistiku i potrebno osoblje. Civili koji su bili uključeni u operacijama dobivali su novac za njihovu pomoć, a i da bi šutili.

Ti su postupci bili dobro dokumentovani na suđenjima pred MKSJ-om u Hagu, gdje su mnogi insajderi koji su ili učestvovali ili bili upoznati sa operacijama, otkrili detalje iz stotine dokumenata koji opisuju kako tačno „očistiti teren”.

U Hrvatskoj je JNA vodila i nadzirala operacije uklanjanja tijela žrtava, iako su u mnogim slučajevima u ubistvima učestvovale paravojne jedinice i lokalne snage Teritorijalne odbrane. U dokumentu od 22. novembra 1991. godine koji je u početku bio zapečaćen kao vojna tajna, stoji da je 80. motorizovana brigada JNA imala zadatak da raščisti tijela sa Ovčare i područja Vukovara. U tom dokumentu se prvi put koristi riječ „asanacija”, opis koji su kasnije koristile i VRS u BiH i srpska policija na Kosovu.

Srpski sudovi osudili su neke od direktnih počinilaca – paravojnih formacija i mještana koji su učestvovali u ubistvima na Ovčari – dok je MKSJ osudio dvojicu srednje rangiranih oficira JNA. Ali mnogi komandanti čija su imena navedena u dokumentima ili su ih svjedoci imenovali, izbjegli su procesuiranje.

U Bosni i Hercegovini, glasine o masovnim pogubljenjima Bošnjaka iz Srebrenice u julu 1995. počele su se provjeravati već narednog mjeseca. Pojavile su se prve satelitske slike masovnih grobnica, preživjeli su stigli do izbjegličkih kampova, a zatim su u međunarodnoj štampi objavljeni prvi izvještaji o navodima o masakrima, otkrićima iskopavanja i odbačenih stvari žrtava.

Satelitska fotografija doline Cerska pokazuje autobuse korištene za transport Bošnjaka iz Srebrenice ka lokacijama egzekucije. Photo: ICTY.

Nekoliko decenija kasnije, na suđenjima pred MKSJ-om, van razumne sumnje je dokazano da je Glavni štab VRS-a naredio ubistva, ukopavanje tijela žrtava i njihovo ponovno prebacivanje na nove lokacije. Naredbe sa potpisom Ratka Mladića osigurale su gorivo, kamione i buldožere za izvršenje operacija prikrivanja zločina.

Zbog ovih i drugih zločina povezanih sa ubistvima u Srebrenici, MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu osudili su ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus četiri doživotne zatvorske kazne. Ali u najvećoj operaciji zataškavanja zločina u jugoslovenskim ratovima učestvovali su još mnogi a neki su nastavili da slobodno žive u područjima gdje su pronađene masovne grobnice.

Slobodan Milošević, predsednik Jugoslavije, koji je preminuo dok mu se sudilo za ratne zločine u Hagu, bio je svjestan operacija prikrivanja u Hrvatskoj i BiH. Ali na Kosovu je, kako je pokazala istraga srpske policije, naredio tajnu operaciju sakrivanja tijela žrtava.

„Prvi sastanak u vezi s ovim održan je u kabinetu tadašnjeg predsednika, gospodina Miloševića. Održan je u martu 1999. godine“, svjedočio je policajac Dragan Karleuša na suđenju Miloševiću.

Policijska istraga otkrila je imena više od 20 osoba uključenih u prikrivanja – i niže rangiranih i visokih zvaničnika, od kojih su mnogi i danas na visokim funkcijama. Većina njih je tvrdila da nisu krivi.

Ali trag na papiru koji su ostavili pokazao je suprotno. Dragan Ilić, bivši načelnik Uprave kriminalističke policije, zatražio je 10.000 jugoslovenskih dinara (oko 900 dolara u to vreme) za „operativne troškove” za operaciju prikrivanja, dok su uključeni radnici za prikupljanje otpada također bili plaćeni, a policija je čuvala priznanice.

U dnevniku sa sastanka sa Miloševićem na kome se raspravljalo o tome šta treba raditi sa tijelima Albanaca ubijenih na Kosovu, a koji je citiran pred MKSJ-om, policijski general Obrad Stevanović je napisao: „Nema leša, nema zločina”. Stevanović danas predaje na Kriminalističko-policijskoj akademiji u Beogradu i poriče bilo kakve nezakonite radnje.

Dvije kosti. Ukopala sam te dvije kosti Imala sam želju da to svoje dijete još jednom uzmem u ruke. Ja sam njega cijelog rodila, a kupim njegove dijelove

Čim dođe kamion sa leševima, isti čas se bagerom iskopa rupa, sve se polije benzinom, prekrije gumama i zapali, a nakon što izgori, posle dva-tri sata jame se poravnaju. Znam da se sve tretiralo kao stroga državna tajna, odnosno ko zucne - ode glava.

Bager bi koristio kašiku kako bi uhvatio nekoliko tijela, dva ili tri njih. Tijela bi istovario pored vrata kamiona, a potom bismo nas četvoro bacali svako tijelo pojedinačno u hladnjače.

Iz žbuna, povukao sam se do vode i stao ispod nekog kamena ... Sutradan je ponovo došla srpska vojska i sišli su dolje kod tijela. Skupljali su ih na gomilu, vidio sam dim i osjetio miris.

Grobnice - deponije smeća

Grobnice – deponije smeća

BIRN je posjetio i snimio pomenute 42 najveće masovne grobnice u bivšoj Jugoslaviji u jesen 2020. i početkom 2021. godine i utvrdio da samo 12 imaju neku vrstu spomen-obilježja koja označavaju te lokacije kao mjesta na koja su tokom rata zakopavani ljudi.

Obično su označene samo grobnice na područjima gdje su ljudi koji žive u njihovoj blizini iste nacionalnosti kao i žrtve koje su tamo bile zakopane. U područjima gdje je većina lokalnog stanovništva iste nacionalnosti kao i ubice, svaki pokušaj postavljanja spomen-obilježja se odbija. Na nekima nije dozvoljeno niti održavanje komemoracije.

Većina masovnih grobnica danas služe kao deponije smeća. Negdje su na ovim lokacijama izgrađeni novi objekti, čak i crkve.

Fotografija nastala na području Crnog Vrha, 16 kilometara od Zvornika, gdje je otkrivena jedna od najvećih masovnih grobnica u Bosni i Hercegovini. Photo: BIRN/Denis Ruvic

Hrvatska je jedina zemlja koja ima spomen-obilježja u blizini njene dvije najveće masovne grobnice, Ovčare i Novo groblje u Vukovaru. Obilježavanje ubistava na Ovčari i pada Vukovara postalo je državni projekt u poslijeratnoj Hrvatskoj, a godišnjicu događaja visoki zvaničnici obilježavaju svake godine.

U Bosni i Hercegovini situacija je daleko složenija. Naime, najveći broj masovnih grobnica je u Republici Srpskoj, i većina ih je rezultat ubistava koje je organizovala VRS. Iako u BiH postoji zakon o nestalim osobama koji omogućava memoralizaciju žrtava ukopanih u masovnim grobnicama, njegova je primjena slaba.

U blizini grada Zvornik u Republici Srpskoj vlasti su srušile Vojnu ekonomiju Branjevo, gdje su u julu 1995. godine masovno strijeljani Bošnjaci iz Srebrenice i gdje je iskopana masovna grobnica. Na tom mjestu je izgrađeno novo naselje sa crkvom, privatnim kućama, trgovinama i drugim objektima. Interno raseljena lica iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine uselili su se u te nove kuće. Pripadnicima bošnjačke zajednice je dozvoljeno da jednom godišnje posjete mjesto masovne grobnice i oni obično dolaze autobusima kako bi odali počast svojim najmilijima.

Satelitska fotografija masovne grobnice u Branjevu. Photo: ICTY

Dom kulture Pilica, gdje su ljudi ubijani, netaknut je otkako je u njemu 1995. ubijeno 500 Bošnjaka iz Srebrenice. Po zidovima se i dalje mogu vidjeti rupe od metaka, pod je prekriven komadima ruševina, a nakadašnja bina u sali je puna mrlja.

Dom Kulture u Pilici gdje je oko 500 Bošnjaka iz Srebrenice ubijeno i poslije zakopano u Branjevu. Photo: BIRN/Armin Graca.

Većina masovnih grobnica srebreničkih žrtava koje su obilježene nalazi se duž takozvanog Čančarskog puta u selu Kamenica. Nakon što su se raseljeni Bošnjaci vratili svojim kućama, istražitelji su počeli da pronalaze grobove u dvorištima ljudi. Nakon ekshumacije tijela, neki su povratnici postavili mala spomen-obilježja u znak sjećanja na žrtve.

Najveća masovna grobnica u Srbiji nalazi se u policijskom centru u Batajnici. Ovaj je centar i dalje u upotrebi i javnosti nije dozovoljeno da uđe. BIRN je podnio nekoliko zahtjeva Ministarstvu unutrašnjih poslova da dozvoli našim fotografima da dokumentuju ovu grobnicu, ali odgovor nismo dobili.

Organizacije civilnog društva su godinama vodile kampanju za obilježavanje grobnice u ovom policijskom centru. Umjesto toga, srpske vlasti su tamo izgradile pravoslavnu crkvu, što su mnogi kosovski Albanci smatrali uvredom.

Fotografija nastala u beogradskom predgrađu Batajnica. Photo: BIRN/Marko Risovic.

Pokušaji porodica žrtava i nevladinih organizacija da postave sopstvene spomen-ploče na neoznačenim grobnicama širom regiona također su naišli na probleme. Svake godine u augustu porodice žrtava masakra na Korićanskim stijenama dolaze na ovo mjesto da obilježe godišnjicu njihove smrti i već su nekoliko puta pokušali da spomen-pločom postavljenom na gotovo napuštenom obližnjem putu označe lokaciju.

No, iako je ovo područje nenaseljeno, spomen-obilježje je svaki put uklonjeno od strane nepoznatih lica. Porodice, svake godine, bace u provaliju 200 ruža – po jednu za svaku ubijenu osobu.

Suprug Naile Bajrić, Šerif i 21-godišnji sin Zafir, bili su među ubijenima na Korićanskim stijenama. Tokom ekshumacije ovog mjesta pronađeni su samo dijelovi Zafirovih posmrtnih ostataka.

„Dvije kosti. Ukopala sam te dvije kosti“, rekla je Bajrić 2019. na masovnoj sahrani žrtava pronađenih tokom posljednje ekshumacije.

Njene riječi prenjele su vječnu tugu porodica čija su tijela najmilijih bila raskomadana, a zatim rasuta po primarnim i sekundarnim grobnicama u nastojanju ubica da prikriju zločine koje su počinile.

„Imala sam želju da to svoje dijete još jednom uzmem u ruke. Ja sam njega cijelog rodila, a kupim njegove dijelove”, rekla je Bajrić.

Postoje

masovne grobnice u kojima se nalazilo

više od 100 osoba

u bivšoj Jugoslaviji

Najveća masovna grobnica se nalazila u Beogradu

u kojoj je bilo zakopano 744 žrtava

94 grobnice

su povezane sa genocidom u Srebrenici

Samo 12

grobnica je označeno

456 djece

je ekshumirano iz ratnih grobnica u Bosni i Hercegovini

9708 osoba

identifikovano je

u 42 najveće masovne grobnice

Metodologija

Ne postoji međunarodna definicija za masovnu grobnicu niti postoji pravni konsenzus o karakteristikama masovne grobnice, uključujući i broj ukopanih tijela, kao uslov da se masovna grobnica klasifikuje kao takva.

Forenzički stručnjaci, prema izvještaju Ujedinjenih nacija, definiraju masovnu grobnicu kao „grobnicu koja sadrži posmrtne ostatke, često pomiješane, brojnih osoba”, i ima „oblik rova, jame, dobro je organizovana ili podjeljena i sa različitom koncentracijom tijela”.

Definiciju masovne grobnice osporile su razne države i domaće i međunarodne institucije koje rade na ovom pitanju u zemljama bivše Jugoslavije.

U svrhu ove baze podataka, BIRN je koristio definiciju specijalnog izvještača Savjeta za ljudska prava UN-a o vansudskim, izvršena po kratkom postupku ili proizvoljnim pogubljenjima, koja kaže da je masovna grobnica mjesto ukopa gdje „okolnosti smrti i/ili metoda odlaganja tijela nalažu istragu o njihovoj zakonitosti“.

BIRN je također koristio izraze ‘primarna’ i ‘sekundarna’ masovna grobnica – primarna grobnica je ona u kojoj su posmrtni ostaci primarno zakopani nakon smrti, a sekundarna grobnica je grobnica u kojoj se nalaze ostaci koji su prebačeni iz primarne grobnice. Kako se osporava sam pojam ‘masovna grobnica’, način brojanja posmrtnih ostataka zavisi o instituciji koja je uključena u ekshumaciju i o metodologiji koju ona koristi.

BIRN se oslonio i upoređivao podatke Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Međunarodne komisije za nestale osobe, Međunarodnog komiteta Crvenog križa, Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine i drugih organizacija koje su uključene u ovom segmentu. BIRN posebno želi da zahvali Institutu za nestale osobe Bosne i Hercegovine na dragocjenim uvidima, pomoći i partnerstvu tokom cijelog projekta.

Baza podataka BIRN-a trenutno obuhvata 42 najveće masovne grobnice u bivšoj Jugoslaviji u kojima se nalazilo više od 100 tijela. U drugoj fazi BIRN će mapirati grobnice koje su sadržale od 50 do 100 tijela, dok će se u trećoj fazi mapirati preostale grobnice. Procenjuje se da u regionu postoje oko 1600 ovakvih grobnica.

BIRN-ov pristup bazi podataka bio je multidisciplinaran, sa ciljem pružanja sveobuhvatnijeg uvida u ubistva i naknadno prikrivanje zločina koji su se dogodili u poslednjoj deceniji 20. vijeka na Balkanu. Kumulativno, ovo je bila najveća operacija zataškavanja u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Baza podataka sadrži materijal o izgledu, lokaciji i okruženju grobnica, sudske dokaze, istrage otvorenog tipa, svjedočenja svjedoka, forenzičke dokaze, video zapise, snimke dronova, animacije i 3D modeliranje. Također se reflektuje i na kulturu sjećanja vezano za tajne grobnice.

Svaki dio o masovnim grobnicama sadrži fotogaleriju i video snimke trenutnog stanja pomenute grobnice, broj identifikovanih osoba koje su iz nje ekshumirane, vremenski okvir ekshumacija, koordinate lokacija, arhivske slike, opis i poveznice sa resursima relevantnim za istragu i za BIRN-ove izvještaje, istraživanja, analize i vizuelni materijal.

Podržano od strane Evropske unije, Švedska agencija za međunarodnu razvojnu saradnju (SIDA) i Kraljevine Holandije. Sadržaj databaze je isključivo odgovornost BIRN-a i ne odražava nužno stavove donatora.