Čančarski put 7

Čančarski put 7 (poznata i kao Kamenica 7) je sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Kamenica, 50 kilometara od Srebrenice i oko 13 kilometara od Zvornika. Na području Kamenice postoji 13 sekundarnih masovnih grobnica sa posmrtnim ostacima žrtava masakara počinjenih u Srebrenici u julu 1995. godine.

Grobnica Čančarski put 7 ekshumirana je u oktobru 2002. godine od Federalne komisija za nestale osobe, uz nadzor Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Pronađeni su posmrtni ostaci 200 osoba, dok je 97 identifikovano.

DNK analize pokazale su vezu između ove sekundarne grobnice i primarne grobnice u Kozluku, na čijem su terenu uočene promjene. Prema forenzičkom izvještaju MKSJ-a o ekshumacijama žrtava Srebrenice, to znači da su posmrtni ostaci nekih osoba pronađeni i u Kozluku i u grobnici Čančarski put 7. Istraga MKSJ-a također je pokazala DNK veze između ove i četiri druge lokacije na području Kamenice (Čančarski put 1, 2, 3 i 13). To ukazuje da su ostaci iz primarne masovne grobnice u Kozluku prebačeni u sekundarne grobnice Čančarski put u Kamenici, udaljenoj 30 kilometara.

Grobnice u Kamenici otkrivene su ili u dvorištima kuća koje su pripadale Bošnjacima, ili na livadama pored puta. Čančarski put 7 nalazi se u jednom od ovih dvorišta, pored raskrsnice i lokalne džamije. Lokacija je obilježena spomen-pločom posvećenom žrtvama Srebrenice. Mještani Kamenice obilježili su nekoliko grobnica na tom području spomen-pločama u čast srebreničkih žrtava, mada su neke još uvijek neobilježene.

Prema izvještaju MKSJ-a o forenzičkim dokazima i DNK vezama, u primarnoj masovnoj grobnici Kozluk, gdje su sahranjene neke od žrtava masakra u Srebrenici, nalazilo se ukupno 825 osoba.

U presudi koju je MKSJ izrekao na suđenju Draganu Jokiću, načelniku inžinjerije Zvorničke brigade, i Vidoju Blagojeviću, komandantu Bratunačke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), navodi se da je 15. ili 16. jula 1995. ili oko tog datuma, vojno osoblje VRS-a, pod komandom i kontrolom komandanata Ratka Mladića, Radislava Krstića i drugih, prebacilo približno 500 muškaraca Bošnjaka na izolovano mjesto u blizini Kozluka, koje se nalazilo u zoni odgovornosti Zvorničke brigade, gdje su ih potom vojnici pogubili. Dana 16. jula 1995. ili približno tog datuma, pripadnici Inžinjerijske čete Zvorničke brigade, pod kontrolom Mladića, Krstića i drugih, pokopali su žrtve u masovnoj grobnici na tom mjestu. Jokić je pomagao u planiranju, nadgledanju, organizaciji i sprovođenju pokopa.

Blagojević je osuđen na 15 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja ubistva i progona Bošnjaka, uključujući i one pogubljene u Kozluku. Jokić je osuđen na devet godina zatvora zbog ubistava Bošnjaka na nekoliko lokacija, uključujući i Kozluk, kao i za pružanje inženjerskih resursa i osoblja za kopanje grobnica za žrtve.

Sudsko vijeće MKSJ-a također je utvrdilo da je Vujadin Popović, načelnik za bezbjednost Drinskog korpusa VRS-a, znao za operaciju ubijanja Bošnjaka, te ju je organizovao zajedno s Ljubišom Bearom, načelnikom Uprave za bezbjednost Glavnog štaba VRS-a, i Dragom Nikolićem, načelnikom bezbjednosti Zvorničke brigade VRS-a. Popović je prisustvovao pogubljenjima u Kozluku, kao i egzekucijama u Orahovcu. MKSJ je Popovića, Bearau i Nikolića također osudio za učešće u genocidu nad Bošnjacima iz Srebrenice.

Srećko Aćimović, komandant Drugog bataljona Zvorničke brigade VRS-a, postupajući po naređenjima komande Zvorničke brigade, obezbijedio je municiju i izdao naredbu za prevoz zatvorenika na obalu rijeke Drine u Kozluku, gdje su zatim ubijeni i pokopani. Sud Bosne i Hercegovine osudio je Aćimovića na devet godina zatvora zbog pomaganja genocida.

MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu do sada su za zločine u vezi sa Srebrenicom osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni.

Čančarski put 12

Čančarski put 12 je sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Kamenica, 50 kilometara od Srebrenice i nekih 13 kilometara od Zvornika. Na području Kamenice postoji 13 sekundarnih masovnih grobnica u kojima su pronađeni posmrtni ostaci žrtava masakra u Srebrenici počinjenog u julu 1995. godine od strane snaga bosanskih Srba.

Masovna grobnica Čančarski put 12 je u maju 1998. godine ekshumirana od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Pronađeni su posmrtni ostaci 174 osobe, od čega je 149 identifikovano.

DNK analiza Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) pokazala je vezu između ove sekundarne grobnice i primarne grobnice u Branjevu, na čijem su terenu uočene promjene. Prema forenzičkom izvještaju MKSJ-a o ekshumacijama žrtava iz Srebrenice, to znači da su posmrtni ostaci nekih osoba pronađeni i na lokaciji Branjevo i Čančarski put 11.

Istraga je također pokazala DNK veze između Čančarskog puta 11 i još sedam drugih grobnica na istom području (Čančarski put 4, 5, 6, 8, 9, 10 i 12). To ukazuje da su, u okviru operacije snaga bosanskih Srba koja je imala za cilj prikrivanje zločina, ostaci iz primarne masovne grobnice u Branjevu premješteni u 45 kilometara udaljenu Kamenicu. DNK analizom je utvrđena veza između grobnica Čančarski put i primarne grobnice u Kozluku, gdje su također zakopane žrtve masakra u Srebrenici.

Prema izvještaju MKSJ-a, primarna masovna grobnica u Branjevu sadržavala je ostatke ukupno 1.751 osobe.

Grobnice u Kamenici otkrivene su ili u dvorištima kuća koje su pripadale Bošnjacima, ili na livadama pored puta. Čančarski put 11 nalazi se na livadi okruženoj šumom i kućama. Lokacija je neoznačena. Međutim, mještani Kamenice su nekoliko grobnica na tom području obilježili spomen-pločama u čast srebreničkih žrtava.

Forenzički izvještaji i iskazi svjedoka pred MKSJ-om, uključujući i svjedočenja ljudi koji su bili dio odreda za ubijanje, potvrdili su da je većina žrtava pronađenih u grobnici Branjevo ubijena u Domu kulture Pilica sredinom jula 1995. od strane snaga bosanskih Srba.

Vojnicima na Vojnoj farmi Branjevo je 16. jula 1995. godine dato naređenje da odu do Doma kulture Pilica, koji se nalazio oko pet kilometara istočno od farme, i da ubiju oko 500 Bošnjaka koji su tamo bili zatočeni. Prema opisu unutrašnjosti Doma kulture Pilica, leševi su bili “nagomilani jedni na druge, jednostavno ležali su razbacani posvuda”, a tijela – od kojih su dva pripadala ženama – bila su obučena u civilnu odjeću. Tijela su potom zakopana na Vojnoj farmi Branjevo, a zatim prebačena u sekundarne masovne grobnice, uključujući i grobnice Čančarski put.

MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu do sada su za zločine u vezi sa Srebrenicom osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni.

Čančarski put 11

Čančarski put 11 je sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Kamenica, 50 kilometara od Srebrenice i nekih 13 kilometara od Zvornika. Na području Kamenice postoji 13 sekundarnih masovnih grobnica u kojima se nalaze posmrtni ostaci žrtava masakra u Srebrenici počinjenog u julu 1995. godine od strane snaga bosanskih Srba.

Masovna grobnica Čančarski put 11 ekshumirana je između augusta i septembra 2001. od strane Federalne komisije za nestale osobe. Pronađeni su posmrtni ostaci 242 osobe, dok su 122 identifikovane.

DNK analiza Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) pokazala je vezu između ove sekundarne grobnice i primarne grobnice u Branjevu, na čijem su terenu uočene promjene. Prema forenzičkom izvještaju Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) o ekshumacijama žrtava Srebrenice, to znači da su posmrtni ostaci nekih osoba pronađeni i na lokaciji Branjevo i Čančarski put 11.

Istraga je također pokazala DNK veze između Čančarskog puta 11 i još sedam drugih grobnica na istom području (Čančarski put 4, 5, 6, 8, 9, 10 i 12). To ukazuje da su, u okviru operacije snaga bosanskih Srba koja je imala za cilj prikrivanje zločina, ostaci iz primarne masovne grobnice u Branjevu premješteni u 45 kilometara udaljenu Kamenicu. DNK analizom je utvrđena veza između grobnica Čančarski put i primarne grobnice Kozluk, gdje su također zakopane žrtve masakra u Srebrenici.

Prema izvještaju MKSJ-a, primarna masovna grobnica u Branjevu sadržavala je ostatke ukupno 1.751 osobe.

Grobnice u Kamenici otkrivene su ili u dvorištima kuća koje su pripadale Bošnjacima, ili na livadama pored puta. Čančarski put 11 nalazi se na livadi okruženoj šumom i kućama. Lokacija je neoznačena. Međutim, mještani Kamenice su nekoliko grobnica na tom području obilježili spomen-pločama u čast srebreničkih žrtava.

Forenzički izvještaji i iskazi svjedoka dati pred MKSJ-om, uključujući i svjedočenja ljudi koji su bili dio odreda za ubijanje, potvrdili su da je većina žrtava pronađenih u grobnici Branjevo ubijena u Domu kulture Pilica sredinom jula 1995. od strane snaga bosanskih Srba.

Vojnicima na Vojnoj farmi Branjevo je 16. jula 1995. godine dato naređenje da odu do Doma kulture Pilica, koji se nalazio oko pet kilometara istočno od farme, i da ubiju oko 500 Bošnjaka koji su tamo bili zatočeni. Prema opisu unutrašnjosti Doma kulture Pilica, leševi su bili “nagomilani jedni na druge, jednostavno ležali su razbacani posvuda”, a tijela – od kojih su dva pripadala ženama – bila su obučena u civilnu odjeću. Tijela su potom zakopana na Vojnoj farmi Branjevo, a zatim prebačena u sekundarne masovne grobnice, uključujući i grobnice Čančarski put.

MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu do sada su za zločine u vezi sa Srebrenicom osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni.

Čančarski put 10

Čančarski put 10 (također poznata i kao Kamenica 10) je sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Kamenica, 50 kilometara od Srebrenice i oko 13 kilometara od Zvornika. Na području Kamenice postoji 13 sekundarnih masovnih grobnica s posmrtnim ostacima žrtava masakra počinjenog od snaga bosanskih Srba u Srebrenici u julu 1995. godine.

Masovna grobnica Čančarski put 10 ekshumirana je između između juna i augusta 2006. godine od Federalne komisije za nestale osobe. Pronađena su 1.153 posmrtna ostatka, dok je 380 osoba identifikovano. 

DNK analiza Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) pokazala je vezu između ove sekundarne grobnice i primarne grobnice u Branjevu, na čijem su terenu uočene promjene. Prema forenzičkom izvještaju Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) o ekshumacijama žrtava Srebrenice, to znači da su posmrtni ostaci nekih osoba pronađeni i na lokacijama Kozluk i Čančarski put 10.

Istraga je također pokazala DNK veze između Čančarskog puta 10 i još sedam grobnica na istom području (Čančarski put 4, 5, 6, 8, 9, 11 i 12). To ukazuje da su, u okviru operacije snaga bosanskih Srba koja je imala za cilj prikrivanje zločina, ostaci iz primarne masovne grobnice u Branjevu premješteni u 45 kilometara udaljenu Kamenicu. DNK analizom je utvrđena veza između grobnica Čančarski put i primarne grobnice Kozluk, gdje su također zakopane žrtve masakra u Srebrenici.

Prema izvještaju MKSJ-a, primarna masovna grobnica u Branjevu sadržavala je ostatke ukupno 1.751 osobe.

Grobnice u Kamenici otkrivene su ili u dvorištima kuća koje su pripadale Bošnjacima, ili na livadama pored puta. Čančarski put 10 nalazi se na livadi okruženoj kućama, pored puta. Lokacija je neoznačena. Međutim, nekoliko grobnica na tom području mještani Kamenice su obilježili spomen-pločama u čast srebreničkih žrtava.

Forenzički izvještaji i iskazi svjedoka dati pred MKSJ-om, uključujući i svjedočenja ljudi koji su bili dio odreda za ubijanje, potvrdili su da je većina žrtava pronađenih u grobnici Branjevo ubijena u Domu kulture Pilica sredinom jula 1995. od strane snaga bosanskih Srba.

Vojnicima na Vojnoj farmi Branjevo 16. jula 1995. godine dato je naređenje da odu do Doma kulture Pilica, koji se nalazio oko pet kilometara istočno od farme, i da ubiju oko 500 Bošnjaka koji su tamo bili zatočeni. Prema opisu unutrašnjosti Doma kulture Pilica, leševi su bili “nagomilani jedni na druge, jednostavno ležali su razbacani posvuda”, a tijela – od kojih su dva pripadala ženama – bila su obučena u civilnu odjeću. Tijela su potom pokopana na Vojnoj farmi Branjevo, a zatim prebačena u sekundarne masovne grobnice, uključujući i grobnice Čančarski put.

MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu do sada su za zločine u vezi sa Srebrenicom osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni.

Čančarski put 9

Čančarski put 9 (poznat i kao Kamenica 9) je sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Kamenica, 50 kilometara od Srebrenice i oko 13 kilometara od Zvornika. Na području Kamenice postoji 13 sekundarnih masovnih grobnica s posmrtnim ostacima žrtava masakra počinjenog u Srebrenici u julu 1995. godine.

Masovna grobnica Čančarski put 9 ekshumirana je između oktobra i novembra 2007. godine od strane Federalne komisije za nestale osobe Bosne i Hercegovine. Pronađeni su posmrtni ostaci 616 osoba, dok ih je 186 identifikovano.

DNK analize sprovedene od Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) pokazale su vezu između ove sekundarne grobnice i primarne grobnice na Branjevu, na čijem su terenu uočene promjene. Prema forenzičkom izvještaju Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) o ekshumacijama žrtava Srebrenice, to znači da su posmrtni ostaci nekih osoba pronađeni i na lokacijama Branjevo i Čančarski put 9.

Istraga je također pokazala DNK veze između Čančarskog puta 9 i još sedam drugih grobnica na istom području (Čančarski put 4, 5, 6, 8, 10, 11 i 12). To ukazuje da su ostaci iz primarne masovne grobnice u Branjevu premješteni u 45 kilometara udaljenu Kamenicu. DNK analizom je utvrđena veza između grobnica Čančarski put s primarnom grobnicom Kozluk.

Prema MKSJ-u, u primarnoj masovnoj grobnici Branjevo nalazila se ukupno 1.751 žrtva.

Grobnice u Kamenici otkrivene su ili u dvorištima kuća koje su pripadale Bošnjacima, ili na livadama pored puta. Čančarski put 9 nalazi se pored puta, na livadi. Lokacija ostaje neoznačena, mada su nekoliko grobnica na tom području mještani Kamenice obilježili spomen-pločama u čast srebreničkih žrtava.

Forenzički izvještaji i iskazi svjedoka dati pred MKSJ-om, uključujući i svjedočenja ljudi koji su bili dio odreda za ubijanje, potvrdili su da je većina žrtava pronađenih u grobnici Branjevo ubijena u Domu kulture Pilica sredinom jula 1995. od strane snaga bosanskih Srba.

Vojnicima na Vojnoj farmi Branjevo je 16. jula 1995. godine dato naređenje da odu do Doma kulture Pilica, koji se nalazio oko pet kilometara istočno od farme, i da ubiju oko 500 Bošnjaka koji su tamo bili zatočeni. Prema opisu unutrašnjosti Doma kulture Pilica, leševi su bili “nagomilani jedni na druge, jednostavno ležali su razbacani posvuda”, a tijela – od kojih su dva pripadala ženama – bila su obučena u civilnu odjeću. Tijela su potom pokopana na Vojnoj farmi Branjevo, a zatim prebačena u sekundarne masovne grobnice, uključujući i grobnice Čančarski put.

MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu do sada su za zločine u vezi sa Srebrenicom osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni.

Batajnica

Masovna grobnica otkrivena je 2001. godine u Centru za obuku policije “13. maj” u beogradskom predgrađu Batajnica, oko 20 kilometara od centra glavnog grada Srbije.

Grobnica je otkrivena godinu dana nakon svrgavanja s vlasti tadašnjeg autoritarnog predsjednika Slobodana Miloševića, koji je vladao tokom ratova devedesetih. To se smatralo prvim znakom spremnosti nove demokratske vlade da se suoči sa ulogom Srbije u ratu na Kosovu (1998.–1999.), u kojem je ubijeno 13.000 ljudi, dok je milion protjerano. Većina ubijenih i protjeranih su bile osobe albanske nacionalnosti.

U Batajnici su pronađeni posmrtni ostaci 744 osobe, Albanaca s Kosova, ubijenih u proljeće 1999. od Jugoslovenske vojske, srpske policije i paravojnih formacija. Većina žrtava bili su civili – muškarci, žene, djeca i starije osobe. Uz njihove posmrtne ostatke, forenzički timovi pronašli su i nakit, olovke, kutije cigareta, klikere, digitrone, razne karte i jedan domaći zadatak iz historije. Iako se Batajnica smatra jednom masovnom grobnicom, ona se zaista sastoji od pet masovnih grobnica i tri povezana elementa. 

Tijela su u periodu od tri mjeseca u aprilu, maju i junu 1999. godine u Beograd prebačena kamionima iz primarnih grobnica ili s mjesta likvidacije na Kosovu. Ova operacija prikrivanja zločina bila je zajednička operacija srpskog rukovodstva, policije, vojske i komunalnih službi.

S obzirom da je istovremeno sa sprovođenjem ove operacije trajalo i NATO bombardovanje Jugoslavije, policijski centar u Batajnici je napušten, zbog strahovanja da može biti meta napada Zapadne alijanse. Oni koji su učestvovali u zataškavanju zločina nadali su se da će masovna grobnica ostati tajna, međutim ostali su vidljivi tragovi promjene terena i guma kamiona.

Osobe uključene u operaciju imale su sklopljen “pakt o tajnosti”, ali nakon svrgavanja Miloševićevog režima mnogi su odlučili da progovore, jer su se bojali krivičnog gonjenja od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). U to vrijeme MKSJ već je bio optužio Miloševića za ratne zločine u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, a optužbe su uključivale i operacije prikrivanja ratnih zločina širom bivše Jugoslavije. Milošević je preminuo prije nego mu je izrečena presuda.

MKSJ je donio dvije presude kojima je nekoliko državnih i vojnih zvaničnika proglašeno krivim za prikrivanje zločina transportovanjem tijela ratnih žrtava s Kosova u Srbiju. Među njima su bili oficiri Jugoslovenske vojske Nebojša Pavković, Dragoljub Ojdanić i Sreten Lukić, zvaničnici Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, Sreten Lukić i Vlastimir Đorđević, kao i potpredsjednik Vlade Jugoslavije Nikola Šainović.

Masovna grobnica se još uvijek nalazi u krugu policijskog centra i javne posjete nisu dozvoljene. Sve posjete treba odobriti policija, što se rijetko dešava. U blizini masovne grobnice izgrađena je nova pravoslavna crkva, što neki smatraju uvredom albanskih žrtava. Bilo je i poziva da Batajnica postane memorijalni centar, ali to se nije dogodilo.

Farma Ovčara

Masovna grobnica u blizini farme Ovčara nalazi se na pet kilometara udaljenosti od Vukovara, u istočnoj Hrvatskoj. Grobnica je otkrivena 1992. godine. U njoj su pronađeni posmrtni ostaci 200 osoba, od kojih su 192 identifikovane. Svi su ubijeni u skladištu farme, gdje su dovedeni iz bolnice u Vukovaru nakon što je ovaj opkoljeni grad u novembru 1991. pao u ruke Jugoslovenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih formacija.

Masovnu grobnicu na farmi Ovčara su prvi put, u decembru 1992. godine, identifikovali zvaničnici Ujedinjenih nacija (UN), ali im nije bilo dozvoljeno da je istraže. Misija UN-a je ponovo posjetila ovo područje 1993. godine, ali ni tada im vlasti srpskih pobunjenika u Hrvatskoj, koje su to područje držale pod svojom kontrolom do kraja rata, nisu dozvolile istragu.

Ekshumacije na tom području započele su u augustu 1996. godine, nakon što su pobunjeničke snage poražene. Grobnica je dugačka deset metara, široka sedam, a duboka jedan i po do dva metra.

Prije rata, farma Ovčara bila je dio vukovarskog poljoprivrednog kombinata VUPIK, koji je privatizovan 2010. godine. Farma je danas dio državnog Memorijalnog centra Domovinskog rata. Na mjestu gdje je pronađena masovna grobnica, u decembru 1998. godine postavljen je spomenik u znak sjećanja na žrtve. Zasađeno je i 200 grmova, po jedan za svaku žrtvu. Skladište u kojem su počinjena ubistva, danas je Spomendom Ovčara, otvoren 2006. godine.

Vukovar je, nakon tromjesečne opsade, zauzet 18. novembra 1991. godine. Neki branitelji grada su se sakrili u vukovarsku bolnicu, gdje su sutradan srpske snage zarobile oko 250 ljudi i odvele ih na farmu Ovčara. Zatvorenici su u skladištu farme, koje su čuvali pripadnici JNA, premlaćivani i mučeni.

Kada se 20. novembra JNA povukla, farmu su preuzele srpske paravojne snage, koje su nastavile s premlaćivanjem i mučenjem zatočenika. U večernjim satima, paravojne formacije su zarobljenike iz skladišta izvele u grupama od po 20 ljudi, strijeljale ih i pokopale.

Dvanaest osoba je osuđeno na ukupno 161 godinu zatvora zbog ubistava na farmi Ovčara. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osudio je pukovnika JNA Mileta Mrkšića, komandanta 1. gardijske motorizovane brigade i Operativne grupe Jug, na 20 godina zatvora i majora JNA Veselina Šljivančanina, oficira za bezbjednost 1. gardijske motorizovane brigade i Operativne grupe Jug, na deset godina zatvora. Pred sudovima u Srbiji je za učešće u zločinu na farmi Ovčara osuđeno 10 pripadnika paravojne jedinice “Leva supoderica” i Teritorijalne odbrane Vukovara.

Novo groblje u Vukovaru

Masovna grobnica se nalazi na Novom groblju u Vukovaru, u istočnoj Hrvatskoj. Ekshumirana je 1998. godine. Na ovoj lokaciji pronađeni su posmrtni ostaci 938 osoba, od kojih je 859 identifikovano. To je najveća masovna grobnica iz rata u Hrvatskoj.

Vjeruje se da ostaci pronađeni u ovoj masovnoj grobnici pripadaju ljudima koji su ubijeni tokom tromjesečne opsade Vukovara 1991. godine i nakon pada grada u ruke Jugoslovenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih formacija, ali i ostaci ljudi koji su umrli prirodnom smrću zbog poteškoća da dobiju medicinski tretman dok je grad bio pod srpskom kontrolom.

Mjesto na kojem je pronađena masovna grobnica danas je Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata, gdje je postavljeno 938 bijelih mramornih križeva, po jedan za svaku žrtvu. U oktobru 2000. godine, u središnjem dijelu groblja postavljen je bronzani spomenik visok četiri metra.

Masovna grobnica pronađena je 1998. godine, kada je Hrvatska povratila kontrolu nad istočnom teritorijom koju su držali srpski pobunjenici. Iskopavanja su vršena od aprila do jula 1998. godine.

Od 859 identifikovanih posmrtnih ostataka, 644 pripadaju Hrvatima, a 358 ih je klasifikovano kao civilne žrtve. Ovo je uglavnom sekundarna masovna grobnica, jer su posmrtni ostaci mahom premješteni iz drugih masovnih grobnica ili čak i sa regularnih groblja.

JNA i paravojne formacije ušle su u Vukovar 18. novembra 1991. godine, nakon 87-dnevne opsade tokom koje je grad uništen. Preko 200 zatvorenika je pogubljeno na obližnjoj farmi Ovčara. Većina njih je sahranjena u masovnoj grobnici na farmi, dok je 13 žrtava pronađeno u masovnoj grobnici Novo groblje.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) nije nikoga osudio za zločine počinjene tokom i nakon opsade Vukovara, osim za ubistva na Ovčari. Jugoslovenski predsjednik Slobodan Milošević i vođa pobunjenih Srba iz Hrvatske Goran Hadžić optuženi su, između ostalog, i za progon, prisilno premještanje, ubistva i uništavanje imovine tokom i nakon opsade, ali obojica su preminuli prije završetka suđenja.

Hrvatski sudovi osudili su ukupno 20 osoba za zločine povezane s Vukovarom. Osuđeni su na ukupno 229 i po godina zatvora. Viši sud u Beogradu također je osudio jednu osobu na devet godina zatvora.

Lažete 2

Lažete 2 (poznata i kao Orahovac 2) je primarna masovna grobnica koja se nalazi u neposrednoj blizini grobnice Lažete 1, kod sela Orahovac, sjeverozapadno od Zvornika. Lažete 2 je delimično ekshumirana od zajedničkog tima Tužilaštva Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Ljekara za ljudska prava između 19. augusta i 9. septembra 1996., dok je kompletna ekshumacija završena 2000. godine.

Analiza Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) pokazala je da je na ovoj lokaciji sahranjeno 188 žrtava rata, muškaraca koji su u trenutku smrti bili starosti od 13 do 70 godina. Većina njih umrla je od prostrelnih rana.

Dvadeset i jedna osoba koja se vodila kao nestala nakon što su snage bosanskih Srba zauzele Srebrenicu, pozitivno je identifikovana tokom prve ekshumacije Lažete 2 – svi su bili muškarci, Bošnjaci. Identifikacioni dokumenti još četvorice muškaraca koji su se vodili kao nestali nakon pada Srebrenice, otkriveni su tokom ekshumacija na tom području 2000. godine. Istražitelji su također 1996. godine otkrili brojne trake od tkanine na smetljištu u blizini škole u Grbavcima. Trake su bile identične kao povezi za oči otkriveni tokom ekshumacije Lažete 2.

Masovna grobnica je sada neoznačena livada, pored polja kukuruza i željezničke pruge.

Zarobljeni Bošnjaci iz kolone muškaraca koji su bježali iz Srebrenice nakon njenog pada ili koji su odvojeni od žena i djece u Potočarima 14. jula 1995. godine, prebačeni su u školu u Grbavcima kod Orahovca. Forenzičkim analizama tla, uzoraka polena i aviosnimaka promjena terena, dodatno je otkriveno da su tijela iz grobnica Lažete 1 i Lažete 2 kasnije uklonjena i ponovo sahranjena u sekundarnim grobnicama Put za Hodžiće 3, 4 i 5, udaljenim desetak kilometara.

Zaštićeni svjedok MKSJ-a, PW-101, pripadnik VRS-a, ispričao je da je, u jednom trenutku tokom pogubljenja grupe muškaraca, dječak – za kojeg je pretpostavio da ima oko pet ili šest godina – ustao iz gomile tijela i krenuo je prema vojnicima dozivajući svog oca. Dječak je bio u šoku, prekriven krvlju i ljudskim ostacima, a vojnici su, skamenjeni, spustili puške. Njihov nadređeni se okrenuo prema njima i pitao ih šta čekaju, rekavši im da „završavaju”. Vojnici su odgovorili da „potpukovnik ili pukovnik” ima pištolj i da može i sam da završi, jer oni to ne mogu. Tada je “potpukovnik ili pukovnik” naredio vojnicima da odvedu dječaka i vrate ga sa sljedećom grupom ljudi koja treba biti ubijena. Međutim, dječak je, umjesto toga, odveden u bolnicu u Zvorniku, gdje mu je pružena ljekarska pomoć, i preživio je.

Tokom suđenja Ratku Mladiću, zaštićeni svjedok RM-313 izjavio je da je u Orahovcu u julu 1995. godine sa sedam godina preživio strijeljanje srebreničkih Bošnjaka, među kojima je bio i njegov otac.

MKSJ je utvrdio da su u ranim popodnevnim satima 14. jula 1995. godine, pripadnici Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS) pod nadzorom Drage Nikolića i Milorada Trbića transportovali Bošnjake iz škole u Grbavcima kod Orahovca na obližnje polje, gdje su ih, zajedno s pripadnicima 4. bataljona Zvorničke brigade, strijeljali automatskim oružjem.

Nikolić je u nekoliko navrata pratio kamione do i s mjesta pogubljenja, dok je Trbić na polju lično pogubio nekoliko žrtava. Ubijeno je približno 1.000 Bošnjaka. Pripadnici inžinjerijske čete Zvorničke brigade su 14. i 15. jula 1995. koristili tešku mehanizaciju kako bi sahranili žrtve u masovne grobnice na mjestu pogubljenja.

Sudsko vijeće MKSJ-a proglasilo je Radislava Krstića, zamjenika komandanta i načelnika štaba Drinskog korpusa VRS-a, krivim za genocid – što je prva presuda ovog suda kojom je utvrđeno da je nad Bošnjacima iz Srebrenice počinjen genocid. Krstić je osuđen na 46 godina zatvora, a kazna mu je naknadno smanjena na 35 godina.

MKSJ je također utvrdio da je Ljubiši Beari, načelniku za bezbjednost Glavnog štaba VRS-a, rečeno da organizuje, koordiniše i omogući zatočenja, transport, pogubljenja po kratkom postupku i ukop muslimanskih žrtava ubijenih u Orahovcu. Beari su, između ostalih, pomagali Vujadin Popović, Drago Nikolić i Milorad Trbić.

Utvrđeno je da su Beara, Popović, Nikolić i Trbić nadgledali, omogućavali i nadzirali pogubljenja u Orahovcu, te ih je MKSJ osudio za genocid. Vidoje Blagojević, komandant Bratunačke brigade VRS-a, osuđen je na 15 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja ubistava i progona Bošnjaka na području Srebrenice, kao i pomaganja i podržavanja ubistava Bošnjaka u Bratuncu. Dragan Jokić, načelnik inžinjerije Zvorničke brigade VRS-a, osuđen je na devet godina zatvora zbog ubistava Bošnjaka u Orahovcu, na Vojnoj farmi Branjevo u Pilici i u Kozluku, kao i za omogućavanje sredstava i osoblja za kopanje masovnih grobnica za pogubljene žrtve.

Bivšem komandantu VRS-a Ratku Mladiću je  2021. godine potvrđena prvostepena presuda na doživotni zatvor zbog genocida nad Bošnjacima iz Srebrenice.

Lažete 1

Lažete 1 (poznata i kao Orahovac 1) primarna je masovna grobnica koja se nalazi 12 kilometara sjeverozapadno od Zvornika, u blizini sela Orahovac. Prva istraživanja terena Lažete 1 sprovedena su 1998. godine u sklopu prikupljanja dokaza o zločinima počinjenim u Srebrenici, dok je ekshumacija na ovoj lokaciji izvršena od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) između 13. jula i 3. augusta 2000. godine.

Avionski snimci pokazali su da je teren u Orahovcu pretrpio promjene između 5. i 27. jula i između 7. i 27. septembra 1995. godine. Na tom području je pronađena još jedna primarna masovna grobnica, koju su istražitelji MKSJ-a nazvali Lažete 2.

Forenzičke istrage pokazale su da je teren ove lokacije izmijenjen i da su vršena iskopavanja tijela, koja su premještena na druga mjesta u pokušaju da se sakriju zločini. Prvobitno je procijenjeno da se u grobnici nalazi ukupno 195 tijela, a da je oko 68 premješteno. Tekstilne trake vezane oko glave ili preko lica, vjerovatno korištene kao povezi za oči, pronađene su kod 89 žrtava. Analizom tla, polena, poveza za oči, ligatura, čahura i aviosnimaka promjena na terenu, naknadno je otkriveno da su iz grobnica Lažete 1 i Lažete 2 uklonjena tijela žrtava, koja su ponovo zakopana deset kilometara dalje, u sekundarnim grobnicama – Put za Hodžiće 3, 4 i 5.

Lokacija Lažete 1 danas je obično polje, neoznačeno, s ruševnom kućom u sredini polja. Glavna cesta je s desne strane, a s lijeve je traka koja vodi do podvožnjaka i druge grobnice, Lažete 2. Tamo gdje se sastaju dva puta, nalazi se česma. Jedan od svjedoka zločina, pripadnik inženjerije Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS) koji je upravljao jednom od mašina, prisjetio se da je vidio mrtva tijela dok je između pauza prilikom kopanja masovne grobnice išao po vodu.

Žrtve sahranjene u Lažete 1 bile su dio veće grupe Bošnjaka koja je preko noći držana u Bratuncu, te je u konvoju od 30 autobusa rano ujutro 14. jula 1995. poslata u školu u Grbavcima kod Orahovca. Kada su stigli, školska fiskulturna sala je već napola bila puna zatvorenika koji su u nju dovođeni od ranog jutra. Iskaz svjedoka pred MKSJ-om sugeriše da je u školi bilo zatvoreno oko 1.000 ljudi, dok preživjeli procjenjuju da ih je bilo oko 2.000. Neki zatvorenici su izvedeni napolje i potom ubijeni. Svjedok je izjavio da je Ratko Mladić stigao na dan kada su vršena pogubljenja izvan škole.

MKSJ je utvrdio da su u kasnim večernjim satima 13. jula i tokom dana 14. jula 1995. godine Drago Nikolić i Milorad Trbić, radeći zajedno s pripadnicima čete Vojne policije Zvorničke brigade i voda Vojne policije Bratunačke brigade, pod nadzorom Vujadina Popovića i Ljubiše Beare i po naredbama njihove komande, uključujući i zamjenika komandanta Zvorničke brigade Dragana Obrenovića, organizovali i omogućili prevoz stotine muškaraca Bošnjaka iz i oko Bratunca do škole u Grbavcima kod Orahovca, znajući da će ti zatvorenici biti pogubljeni.

U ranim popodnevnim satima 14. jula 1995. godine, pripadnici Zvorničke brigade pod nadzorom Nikolića i Trbića transportovali su zatvorenike iz škole u Grbavcima kod Orahovca na lokacije za egzekuciju udaljene manje od jednog kilometra, gdje su ih vojnici, među kojima su bili i pripadnici 4. bataljona Zvorničke brigade, postrojili i strijeljali u leđa. U one koji su preživjeli naknadno je pucano sa po jednim hicem. Za egzekucije su bile korištene dvije livade koje se nalaze jedna do druge – kada je prva postala puna tijela, egzekutori su prešli na drugu. Mašinama su se kopali grobovi dok su još pogubljenja bila u toku, rekli su oni koji su preživjeli. Zaštićeni svjedok MKSJ-a, svjedok „N”, koji je preživio strijeljanje pretvarajući se da je mrtav, rekao je da se Mladić dovezao u crvenom automobilu i gledao neka od pogubljenja.

Nikolić je u nekoliko navrata pratio kamione do i sa mjesta pogubljenja, dok je Trbić lično pogubio nekoliko žrtava. Ubijeno je približno 1.000 muškaraca Bošnjaka. Pripadnici čete Zvorničke brigade su 14. i 15. jula 1995. koristili tešku mehanizaciju kako bi sahranili žrtve u masovne grobnice na mjestu pogubljenja.

Sudsko vijeće MKSJ-a proglasilo je Radislava Krstića, zamjenika komandanta i načelnika štaba Drinskog korpusa VRS-a, krivim za genocid – što je i prva presuda ovog suda kojom je utvrđeno da je nad Bošnjacima iz Srebrenice počinjen genocid. Krstić je osuđen na 46 godina zatvora, a kazna mu je naknadno smanjena na 35 godina.

MKSJ je također utvrdio da je Ljubiši Beari, načelniku za bezbjednost Glavnog štaba VRS-a, rečeno da organizuje, koordiniše i omogući zatočenja, transport, pogubljenja po kratkom postupku i ukop muslimanskih žrtava ubijenih u Orahovcu. Beari su, između ostalih, pomagali Vujadin Popović, Drago Nikolić i Milorad Trbić.

Utvrđeno je da su Beara, Popović, Nikolić i Trbić nadgledali, omogućavali i nadzirali pogubljenja u Orahovcu, te ih je MKSJ osudio za genocid. Vidoje Blagojević, komandant Bratunačke brigade VRS-a, osuđen je na 15 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja ubistava i progona Bošnjaka na području Srebrenice, kao i pomaganja i podržavanja ubistava Bošnjaka u Bratuncu. Dragan Jokić, načelnik Zvorničke brigade VRS-a, osuđen je na devet godina zatvora zbog ubistava Bošnjaka u Orahovcu, na Vojnoj farmi Branjevo u Pilici i u Kozluku, kao i za stavljanje na raspolaganje resursa i osoblja za kopanje masovnih grobnica za pogubljene žrtve.

Bivšem komandantu VRS-a Ratku Mladiću je  2021. godine potvrđena prvostepena presuda na doživotni zatvor zbog genocida nad Bošnjacima iz Srebrenice.