Masovna grobnica Hodžićki put 3 jedna je od sedam koje su pronađene uz put u blizini sela Hodžići u istočnoj Bosni i Hercegovini. Grobnicu su otkrile NATO-ove Stabilizacijske snage (SFOR) u maju 1998. godine dok je njihovo osoblje radilo popravke pored puta.

Ekshumaciju grobnog mjesta izvršio je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), a kao rezultat toga identifikovano je 40 osoba, koje su sve ubijene tokom pada grada Srebrenice u julu 1995. godine.

Masovna grobnica Hodžićki put 3 nije obilježena i nalazi se na desnoj strani manjeg puta koji povezuje selo Hodžići s gradom Zvornikom.

Forenzički tim MKSJ-a pronašao je 16 poveza na tijelima u grobnici. Najmanje 20 ljudi koji su tamo sahranjeni umrlo je od rana iz vatrenog oružja. Na tom mjestu su pronađena samo muška tijela.

Analiza MKSJ-a također je pokazala da je Hodžićki put 3 sekundarna masovna grobnica i da se tamo pronađena tijela mogu povezati s primarnom masovnom grobnicom Lažete 2.

Bošnjaci koji su zarobljeni nakon pada Srebrenice prebačeni su 14. jula 1995. u školu “Grbavci” u selu Orahovac, a zatim ubijeni i sahranjeni na poljima poznatim kao Lažete. Forenzička analiza uzoraka tla i polena, dokazi i zračni snimci nastanka i uznemiravanja dalje su otkrili da su tijela iz grobnica Lažete 1 i Lažete 2 kasnije uklonjena i ponovo sahranjena u sekundarnim grobnicama duž puta Hodžići.

Do sada su MKSJ i domaći sudovi na Balkanu osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni, za zločine u Srebrenici.

Hodžićki put 1 je sekundarna masovna grobnica, smještena u blizini sela Snagovo, nekih 17 kilometara sjeverozapadno od bosanskog grada Zvornika. Grobnicu su prvobitno pronašle trupe NATO-ovih Stabilizacijskih snaga u Bosni i Hercegovini (SFOR), 1998. godine, dok su preusmjeravali put oko klizišta. Sveukupno, na tom području je poznato sedam masovnih grobnica i sve su sekundarne. Groblje je dobilo ime Hodžićki put 1 jer je također u blizini sela Hodžići.

Grobnica ostaje neoznačena i leži pored puta koji vodi prema Hodžićima.

Iako su je SFOR i istražitelji Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u početku otkrili, ekshumaciju grobnice je 2006. godine izvršila Federalna komisija za nestale osobe. Grobnica je poznata i kao Snagovo 4.

Ekshumacija u novembru 2006. rezultirala je identifikacijom posmrtnih ostataka 90 osoba. Smatra se da su sve žrtve Bošnjaci koje su snage Vojske Republike Srpske (VRS) ubile nakon pada Srebrenice u julu 1995.

DNK analiza koju je provela Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) pokazala je veze između ovog sekundarnog grobnog mjesta i primarnog grobnog mjesta Lažete 2. Prema forenzičkom izvještaju MKSJ-a o ekshumacijama Srebrenice, to znači da su posmrtni ostaci jedne osobe pronađeni u najmanje dvije različite grobnice. Izvještaj kaže da su ljudski ostaci iskopani u primarnoj masovnoj grobnici Lažete 2, a zatim prebačeni na put oko Hodžića, udaljen nekih deset kilometara.

Zarobljeni Bošnjaci prebačeni su 14. jula 1995. u školu “Grbavci” u selu Orahovac, a zatim ubijeni i sahranjeni na poljima poznatim kao Lažete. Forenzička analiza uzoraka tla i polena, dokazi i zračni snimci nastanka i uznemiravanja dalje su otkrili da su tijela iz grobnica Lažete 1 i Lažete 2 kasnije uklonjena i ponovo sahranjena u sekundarnim grobnicama duž puta Hodžići.

Do sada su MKSJ i domaći sudovi na Balkanu osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni, za zločine u Srebrenici.

Masovna grobnica Čančarski put 13 nalazi se u selu Kamenica u istočnoj Bosni i Hercegovini, u blizini grada Zvornika.

Selo Kamenica je postalo poznato kao Dolina smrti, jer su na ovoj ruti Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Federalna komisija za nestale osobe pronašli 13 masovnih grobnica.

Ovo grobno mjesto nalazi se pored seoskih kuća i obilježeno je spomen-pločom.

Ekshumacijom Federalne komisije za nestale osobe u oktobru 2002. godine otkriveni su posmrtni ostaci 61 osobe ubijene nakon što je u julu 1995. grad Srebrenica pao pod vojsku bosanskih Srba.

Tijela su ponovo sahranjena u masovnu grobnicu Čančarski put 13 u jesen 1995. godine, nakon što su iskopana u pokušaju prikrivanja ubistava. U početku su ubijeni bili sahranjeni u blizini mjesta pogubljenja u Srebrenici, Pilici, Kozluku, Bratuncu i Zvorniku u danima nakon 15. jula 1995. godine. Dva mjeseca kasnije, snagama Vojske Republike Srpske (VRS) naređeno je da tijela uklone i zakopaju ih u udaljenije i teže dostupne krajeve.

Do sada su MKSJ i domaći sudovi na Balkanu osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni, zbog zločina u Srebrenici i operacija zataškavanja.

Masovna grobnica Čančarski put 8 nalazi se u dolini u selu Kamenica, desetak kilometara sjeverno od grada Zvornika u istočnoj Bosni i Hercegovini. To je jedna od 13 sekundarnih masovnih grobnica pronađenih uz seoski put, a sve su povezane s ubistvima Bošnjaka nakon pada Srebrenice 1995. godine.

Grobnica je neoznačena, pored seoskog puta i malog potoka.

Čančarski put 8 prvobitno su 1998. otkrili istražitelji i antropolozi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), ali grobnicu je Federalna komisija za nestale osobe ekshumirala tek deset godina kasnije.

Ekshumacija je izvršena u oktobru i novembru 2008. godine, a identifikovani su posmrtni ostaci 51 osobe.

DNK analizom ostataka otkriveno je da su neki dijelovi tijela pripadali Esadu Bektiću, čiji su djelimični ostaci također pronađeni u masovnoj grobnici u Branjevu. Smatra se da su u julu 1995. godine mnoge žrtve Srebrenice u početku ubijene u Branjevu, tamo pokopane, a zatim ponovo iskopane na jesen i ponovo pokopane duž puta Čančari.

Nakon pada Srebrenice, snage Vojske Republike Srpske (VRS) su zarobljene Bošnjake dovezle autobusima na Vojnu farmu Branjevo, na pogubljenje. Preživjeli su opisali kako su ih u grupama vodili do livade prepune leševa i govorili im da okrenu leđa. Dana 16. jula 1995. godine, vojnicima sa Vojne farme Branjevo naređeno je da idu pet kilometara istočno do Kulturnog centra Pilica, da ubiju oko 500 Bošnjaka koji su tamo bili zatočeni. Pucnjave i eksplozije mogle su se čuti i tog popodneva u samoj Pilici, iz pravca Kulturnog centra. Niko nije preživio pogubljenje. U unutrašnjosti Kulturnog centra Pilica opisano je da su leševi, “naslagani jedni na druge, samo ležali rasuti posvuda”. Tijela – od kojih su dva bila ženska – potom su sahranjena na Vojnoj farmi Branjevo. Sve žrtve bile su odjevene u civilnu odjeću.

Do sada su MKSJ i domaći sudovi na Balkanu osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni, za zločine u Srebrenici.

Ova masovna grobnica u Novoj Kasabi poznata je pod nazivom Nova Kasaba 99, što se odnosi na 1999. godinu, kada su grobnicu otkrili istražitelji Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Grobnicu su ekshumirali isti ljudi koji su iskopavali i drugu grobnicu u blizini koja je pronađena 1996. godine i poznata je kao Nova Kasaba 96.

Nova Kasaba 99 je primarna masovna grobnica. Ukupno su identifikovana 53 tijela koja su tamo pronađena, a sva su povezana sa ubistvima Bošnjaka iz Srebrenice u julu 1995. godine.

Grobnica nije obilježena i leži pored puta u selu Nova Kasaba.

Masovna grobnica je u četiri dijela, ali istražitelji su procijenili da je riječ o jednoj grobnici jer su jame tako blizu jedna drugoj.

Ni u jednom odjeljku nisu se nalazili povezi za oči ili ligature. Gotovo 80 posto pronađenih umrlo je od više rana iz vatrenog oružja. Starost žrtava kreće se od 13 do 85 godina.

Lokacije masovnih grobnica na tom području privukle su svjetsku pažnju kada je američka veleposlanica Madeleine Albright na zasjedanju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija (UN) pokazala osam fotografija. Ove američke satelitske i zračne fotografije snimljene oko 13. do 14. jula 1995. prikazuju ljude nagurane na fudbalskom igralištu na području Nove Kasabe. Nekoliko dana kasnije, fotografija aviona UN-a zabilježila je prazan stadion, s četiri traga svježe iskopane zemlje i tragovima kamiona na obližnjem polju.

“Razlozi [koji Sjedinjene Američke Države sumnjaju da postoje masovne grobnice] su peterostruki. Prvo, tu je nova poremećena zemlja na kojoj se znalo da su izbjeglice. Tragovi teške mašinerije su se vidjeli i ranije. Ne postoje očiti industrijski ili poljoprivredni razlozi za tragove i poremećenu zemlju. Postoji više svjedočenja o ovom događaju od strane izbjeglica. Također, na tom mjestu nema vegetacije”, rekao je John Shattuck, pomoćnik američkog državnog tajnika za demokratiju, ljudska prava i rad. Godinu dana kasnije, 1996., pronađena je takozvana grobnica Nova Kasaba 96.

U Novoj Kasabi pronađena su tijela uglavnom muškaraca Bošnjaka iz Srebrenice koji su ubijeni na fudbalskom igralištu i u obližnjoj školi u julu 1995. godine.

Do sada su MKSJ i domaći sudovi na Balkanu osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni, zbog zločina u Srebrenici.

Grobnica Čančarski put 1 jedna je od 13 grobnica koje su pronađene duž puta između grada Zvornika i sela Kamenica u istočnoj Bosni i Hercegovini.

Groblje je prvobitno otkrio 1998. godine Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i njihov glavni arheolog, profesor Richard Wright. Međutim, posmrtne ostatke ekshumirala je tek desetak godina kasnije Federalna komisija za nestale osobe. U julu 2009. ekshumirana su tijela 53 osobe. Federalna komisija za nestale osobe također je preimenovala grobnicu u Kamenica 14.

Masovna grobnica je neoznačena, s desne strane puta, između livade i rijeke.

Većina žrtava ubijena je nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine. Grobnica na putu Čančari 1, kao i sva druga nalazišta oko sela Kamenica, sekundarna je masovna grobnica.

Istraga MKSJ-a utvrdila je da su ljudi čiji su posmrtni ostaci pronađeni na lokaciji Čančari 1 ubijeni u julu 1995. godine u obližnjem gradu Kozluku, gdje su tijela sakrivena u blizini obližnje gradske deponije i kasnije ponovo prebačena u Kamenicu.

Nakon pogubljenja, tijela žrtava ubijenih u Kozluku prekrivena su zemljom i smećem. Pronađene žrtve su nosile civilnu odjeću. Hiljade razbijenih zelenih staklenih boca bačene su prije nego što se dogodila egzekucija, kao i etikete iz obližnje fabrike vode i bezalkoholnih pića “Vitinka”, a to je bio jedan od faktora koji su pomogli da se primarna masovna grobnica u Kozluku poveže sa sekundarnim masovnim grobnicama na putu Čančari 1, Čančari 2, Čančari 3, Čančari 7 i Čančari 13, kao i korištenje DNK analize, analiza tla i veliki broj tijela koja su imala ligature i poveze za oči.

Do sada su MKSJ i domaći sudovi na Balkanu osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni, zbog zločina u Srebrenici.

Lažete 2 (poznata i kao Orahovac 2) je primarna masovna grobnica koja se nalazi u neposrednoj blizini grobnice Lažete 1, kod sela Orahovac, sjeverozapadno od Zvornika. Lažete 2 je delimično ekshumirana od zajedničkog tima Tužilaštva Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Ljekara za ljudska prava između 19. augusta i 9. septembra 1996., dok je kompletna ekshumacija završena 2000. godine.

Analiza Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) pokazala je da je na ovoj lokaciji sahranjeno 188 žrtava rata, muškaraca koji su u trenutku smrti bili starosti od 13 do 70 godina. Većina njih umrla je od prostrelnih rana.

Dvadeset i jedna osoba koja se vodila kao nestala nakon što su snage bosanskih Srba zauzele Srebrenicu, pozitivno je identifikovana tokom prve ekshumacije Lažete 2 – svi su bili muškarci, Bošnjaci. Identifikacioni dokumenti još četvorice muškaraca koji su se vodili kao nestali nakon pada Srebrenice, otkriveni su tokom ekshumacija na tom području 2000. godine. Istražitelji su također 1996. godine otkrili brojne trake od tkanine na smetljištu u blizini škole u Grbavcima. Trake su bile identične kao povezi za oči otkriveni tokom ekshumacije Lažete 2.

Masovna grobnica je sada neoznačena livada, pored polja kukuruza i željezničke pruge.

Zarobljeni Bošnjaci iz kolone muškaraca koji su bježali iz Srebrenice nakon njenog pada ili koji su odvojeni od žena i djece u Potočarima 14. jula 1995. godine, prebačeni su u školu u Grbavcima kod Orahovca. Forenzičkim analizama tla, uzoraka polena i aviosnimaka promjena terena, dodatno je otkriveno da su tijela iz grobnica Lažete 1 i Lažete 2 kasnije uklonjena i ponovo sahranjena u sekundarnim grobnicama Put za Hodžiće 3, 4 i 5, udaljenim desetak kilometara.

Zaštićeni svjedok MKSJ-a, PW-101, pripadnik VRS-a, ispričao je da je, u jednom trenutku tokom pogubljenja grupe muškaraca, dječak – za kojeg je pretpostavio da ima oko pet ili šest godina – ustao iz gomile tijela i krenuo je prema vojnicima dozivajući svog oca. Dječak je bio u šoku, prekriven krvlju i ljudskim ostacima, a vojnici su, skamenjeni, spustili puške. Njihov nadređeni se okrenuo prema njima i pitao ih šta čekaju, rekavši im da „završavaju”. Vojnici su odgovorili da „potpukovnik ili pukovnik” ima pištolj i da može i sam da završi, jer oni to ne mogu. Tada je “potpukovnik ili pukovnik” naredio vojnicima da odvedu dječaka i vrate ga sa sljedećom grupom ljudi koja treba biti ubijena. Međutim, dječak je, umjesto toga, odveden u bolnicu u Zvorniku, gdje mu je pružena ljekarska pomoć, i preživio je.

Tokom suđenja Ratku Mladiću, zaštićeni svjedok RM-313 izjavio je da je u Orahovcu u julu 1995. godine sa sedam godina preživio strijeljanje srebreničkih Bošnjaka, među kojima je bio i njegov otac.

MKSJ je utvrdio da su u ranim popodnevnim satima 14. jula 1995. godine, pripadnici Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS) pod nadzorom Drage Nikolića i Milorada Trbića transportovali Bošnjake iz škole u Grbavcima kod Orahovca na obližnje polje, gdje su ih, zajedno s pripadnicima 4. bataljona Zvorničke brigade, strijeljali automatskim oružjem.

Nikolić je u nekoliko navrata pratio kamione do i s mjesta pogubljenja, dok je Trbić na polju lično pogubio nekoliko žrtava. Ubijeno je približno 1.000 Bošnjaka. Pripadnici inžinjerijske čete Zvorničke brigade su 14. i 15. jula 1995. koristili tešku mehanizaciju kako bi sahranili žrtve u masovne grobnice na mjestu pogubljenja.

Sudsko vijeće MKSJ-a proglasilo je Radislava Krstića, zamjenika komandanta i načelnika štaba Drinskog korpusa VRS-a, krivim za genocid – što je prva presuda ovog suda kojom je utvrđeno da je nad Bošnjacima iz Srebrenice počinjen genocid. Krstić je osuđen na 46 godina zatvora, a kazna mu je naknadno smanjena na 35 godina.

MKSJ je također utvrdio da je Ljubiši Beari, načelniku za bezbjednost Glavnog štaba VRS-a, rečeno da organizuje, koordiniše i omogući zatočenja, transport, pogubljenja po kratkom postupku i ukop muslimanskih žrtava ubijenih u Orahovcu. Beari su, između ostalih, pomagali Vujadin Popović, Drago Nikolić i Milorad Trbić.

Utvrđeno je da su Beara, Popović, Nikolić i Trbić nadgledali, omogućavali i nadzirali pogubljenja u Orahovcu, te ih je MKSJ osudio za genocid. Vidoje Blagojević, komandant Bratunačke brigade VRS-a, osuđen je na 15 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja ubistava i progona Bošnjaka na području Srebrenice, kao i pomaganja i podržavanja ubistava Bošnjaka u Bratuncu. Dragan Jokić, načelnik inžinjerije Zvorničke brigade VRS-a, osuđen je na devet godina zatvora zbog ubistava Bošnjaka u Orahovcu, na Vojnoj farmi Branjevo u Pilici i u Kozluku, kao i za omogućavanje sredstava i osoblja za kopanje masovnih grobnica za pogubljene žrtve.

Bivšem komandantu VRS-a Ratku Mladiću je  2021. godine potvrđena prvostepena presuda na doživotni zatvor zbog genocida nad Bošnjacima iz Srebrenice.

Lažete 1 (poznata i kao Orahovac 1) primarna je masovna grobnica koja se nalazi 12 kilometara sjeverozapadno od Zvornika, u blizini sela Orahovac. Prva istraživanja terena Lažete 1 sprovedena su 1998. godine u sklopu prikupljanja dokaza o zločinima počinjenim u Srebrenici, dok je ekshumacija na ovoj lokaciji izvršena od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) između 13. jula i 3. augusta 2000. godine.

Avionski snimci pokazali su da je teren u Orahovcu pretrpio promjene između 5. i 27. jula i između 7. i 27. septembra 1995. godine. Na tom području je pronađena još jedna primarna masovna grobnica, koju su istražitelji MKSJ-a nazvali Lažete 2.

Forenzičke istrage pokazale su da je teren ove lokacije izmijenjen i da su vršena iskopavanja tijela, koja su premještena na druga mjesta u pokušaju da se sakriju zločini. Prvobitno je procijenjeno da se u grobnici nalazi ukupno 195 tijela, a da je oko 68 premješteno. Tekstilne trake vezane oko glave ili preko lica, vjerovatno korištene kao povezi za oči, pronađene su kod 89 žrtava. Analizom tla, polena, poveza za oči, ligatura, čahura i aviosnimaka promjena na terenu, naknadno je otkriveno da su iz grobnica Lažete 1 i Lažete 2 uklonjena tijela žrtava, koja su ponovo zakopana deset kilometara dalje, u sekundarnim grobnicama – Put za Hodžiće 3, 4 i 5.

Lokacija Lažete 1 danas je obično polje, neoznačeno, s ruševnom kućom u sredini polja. Glavna cesta je s desne strane, a s lijeve je traka koja vodi do podvožnjaka i druge grobnice, Lažete 2. Tamo gdje se sastaju dva puta, nalazi se česma. Jedan od svjedoka zločina, pripadnik inženjerije Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS) koji je upravljao jednom od mašina, prisjetio se da je vidio mrtva tijela dok je između pauza prilikom kopanja masovne grobnice išao po vodu.

Žrtve sahranjene u Lažete 1 bile su dio veće grupe Bošnjaka koja je preko noći držana u Bratuncu, te je u konvoju od 30 autobusa rano ujutro 14. jula 1995. poslata u školu u Grbavcima kod Orahovca. Kada su stigli, školska fiskulturna sala je već napola bila puna zatvorenika koji su u nju dovođeni od ranog jutra. Iskaz svjedoka pred MKSJ-om sugeriše da je u školi bilo zatvoreno oko 1.000 ljudi, dok preživjeli procjenjuju da ih je bilo oko 2.000. Neki zatvorenici su izvedeni napolje i potom ubijeni. Svjedok je izjavio da je Ratko Mladić stigao na dan kada su vršena pogubljenja izvan škole.

MKSJ je utvrdio da su u kasnim večernjim satima 13. jula i tokom dana 14. jula 1995. godine Drago Nikolić i Milorad Trbić, radeći zajedno s pripadnicima čete Vojne policije Zvorničke brigade i voda Vojne policije Bratunačke brigade, pod nadzorom Vujadina Popovića i Ljubiše Beare i po naredbama njihove komande, uključujući i zamjenika komandanta Zvorničke brigade Dragana Obrenovića, organizovali i omogućili prevoz stotine muškaraca Bošnjaka iz i oko Bratunca do škole u Grbavcima kod Orahovca, znajući da će ti zatvorenici biti pogubljeni.

U ranim popodnevnim satima 14. jula 1995. godine, pripadnici Zvorničke brigade pod nadzorom Nikolića i Trbića transportovali su zatvorenike iz škole u Grbavcima kod Orahovca na lokacije za egzekuciju udaljene manje od jednog kilometra, gdje su ih vojnici, među kojima su bili i pripadnici 4. bataljona Zvorničke brigade, postrojili i strijeljali u leđa. U one koji su preživjeli naknadno je pucano sa po jednim hicem. Za egzekucije su bile korištene dvije livade koje se nalaze jedna do druge – kada je prva postala puna tijela, egzekutori su prešli na drugu. Mašinama su se kopali grobovi dok su još pogubljenja bila u toku, rekli su oni koji su preživjeli. Zaštićeni svjedok MKSJ-a, svjedok „N”, koji je preživio strijeljanje pretvarajući se da je mrtav, rekao je da se Mladić dovezao u crvenom automobilu i gledao neka od pogubljenja.

Nikolić je u nekoliko navrata pratio kamione do i sa mjesta pogubljenja, dok je Trbić lično pogubio nekoliko žrtava. Ubijeno je približno 1.000 muškaraca Bošnjaka. Pripadnici čete Zvorničke brigade su 14. i 15. jula 1995. koristili tešku mehanizaciju kako bi sahranili žrtve u masovne grobnice na mjestu pogubljenja.

Sudsko vijeće MKSJ-a proglasilo je Radislava Krstića, zamjenika komandanta i načelnika štaba Drinskog korpusa VRS-a, krivim za genocid – što je i prva presuda ovog suda kojom je utvrđeno da je nad Bošnjacima iz Srebrenice počinjen genocid. Krstić je osuđen na 46 godina zatvora, a kazna mu je naknadno smanjena na 35 godina.

MKSJ je također utvrdio da je Ljubiši Beari, načelniku za bezbjednost Glavnog štaba VRS-a, rečeno da organizuje, koordiniše i omogući zatočenja, transport, pogubljenja po kratkom postupku i ukop muslimanskih žrtava ubijenih u Orahovcu. Beari su, između ostalih, pomagali Vujadin Popović, Drago Nikolić i Milorad Trbić.

Utvrđeno je da su Beara, Popović, Nikolić i Trbić nadgledali, omogućavali i nadzirali pogubljenja u Orahovcu, te ih je MKSJ osudio za genocid. Vidoje Blagojević, komandant Bratunačke brigade VRS-a, osuđen je na 15 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja ubistava i progona Bošnjaka na području Srebrenice, kao i pomaganja i podržavanja ubistava Bošnjaka u Bratuncu. Dragan Jokić, načelnik Zvorničke brigade VRS-a, osuđen je na devet godina zatvora zbog ubistava Bošnjaka u Orahovcu, na Vojnoj farmi Branjevo u Pilici i u Kozluku, kao i za stavljanje na raspolaganje resursa i osoblja za kopanje masovnih grobnica za pogubljene žrtve.

Bivšem komandantu VRS-a Ratku Mladiću je  2021. godine potvrđena prvostepena presuda na doživotni zatvor zbog genocida nad Bošnjacima iz Srebrenice.

Cerska je primarna grobnica u Cerskoj dolini, na glavnom putu od Konjević-Polja do Nove Kasabe, 27 kilometara sjeverozapadno od Srebrenice. Otkrivena je i ekshumirana u julu 1996. godine od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), tokom prikupljanja dokaza o genocidu u Srebrenici dokumentovanjem povreda, utvrđivanjem vremena i uzroka smrti žrtava i traženjem potkrepljujućih iskaza svjedoka. Proces identifikacije vodila je Federalna komisija za nestale osobe (kasnije Institut za nestale osobe).

U grobnici se nalazilo 149 posmrtnih ostataka žrtava muškaraca koji su, prema procjenama, u vrijeme ubistva imali između 14 i 50 godina. Svjedok ubistava rekao je da su 13. jula 1995. godine viđena tri autobusa puna muških zatvorenika kako se kreću putem u pravcu Cerske doline, a koje je pratio oklopni transporter. Ubrzo nakon toga čulo se intenzivno pucanje, a viđen je i bager kopač kako se kreće prema dolini.

Masovna grobnica Cerska otkrivena je u julu 1995. pomoću aviosnimaka nasipa na jugozapadnoj strani puta. Avionski snimci pokazuju da na tom terenu prije 7. jula 1995. nije bilo znakova promjene, dok su snimci napravljeni 27. jula pokazivali novi nasip zemlje, što je ukazivalo da su na tom mjestu vršena iskopavanja.

Lokacija ove masovne grobnice, koja se nalazi pored puta i nekoliko kuća u selu Maćesi, udaljena oko četiri kilometra od Konjević-Polja, i dalje je neoznačena.

Dokazi koji su tom prilikom pronađeni ukazivali su da su ruke žrtava žicom vezivane iza leđa. Po položaju čahura moglo se zaključiti da su žrtve bile poredane pored puta, dok su njihovi egzekutori stajali prekoputa njih. Zemlja sa sjeveroistočne strane puta korištena je za pokrivanje tijela na mjestu gdje su žrtve pale.

Od 149 žrtava, samo jedna nije ubijena metkom. Ruke 24 žrtve bile su vezane, a dosta žice je pronađeno i u blizini drugih posmrtnih ostataka. Ukupno 147 žrtava bilo je u civilnoj odjeći. Istražitelji MKSJ-a prikupili su oko 189 čahura s površine zemlje na tom mjestu, a još 67 otkriveno je tokom ekshumacije i obdukcije.

Stručnjak Dušan Janc je na suđenju Radovanu Karadžiću objasnio da su se u grobnici Cerska nalazile ne samo žrtve iz skladišta u Kravici, gdje je ubijeno više od 1.300 Bošnjaka iz Srebrenice, već i žrtve iz bratunačke škole i tijela ljudi koji su ubijeni na glavnom putu koji vodi do Bratunca.

Zaštićeni svjedok MKSJ-a i očevidac zločina, svjedok “M”, rekao je da su se autobusi koje je pratio bager putem Cerske doline odvezli u šumovito područje otprilike u isto vrijeme kada je pukovnik Milanović, načelnik protivzračne odbrane Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS), zatražio da se inženjerska oprema pošalje u Konjević-Polje.

Sudsko vijeće MKSJ-a u predmetu protiv zamjenika komandanta i načelnika štaba Drinskog korpusa VRS-a Radoslava Krstića nije smatralo dokaze i ovaj izvještaj dovoljnim pokazateljem da je Drinski korpus učestvovao u pogubljenjima u Cerskoj dolini 13. jula.

Krstić je, međutim, proglašen krivim za genocid u prvoj presudi MKSJ-a kojom je utvrđeno da je počinjen genocid nad Bošnjacima iz Srebrenice. Osuđen je na 46 godina zatvora, iako mu je kazna naknadno smanjena na 35 godina.

MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu do sada su osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus četiri doživotne kazne, zbog zločina povezanih sa Srebrenicom.

Crni vrh je sekundarna masovna grobnica koja je otkrivena 2003. godine u blizini sela Snagovo, 16 kilometara jugozapadno od Zvornika. Jedna je od najvećih masovnih grobnica otkrivenih u Bosni i Hercegovini – dugačka više od 40 metara, široka pet i duboka tri metra. Iz ove grobnice su Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP), Tužilaštvo BiH i Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH) ekshumirali posmrtne ostatke 629 žrtava, dok ih je 537 identifikovano.

Posmrtni ostaci žrtava pokopanih na Crnom vrhu prebačeni su iz najmanje dvije primarne grobnice u pokušaju da se prikriju ubistva. Utvrđeno je da su među njima bili posmrtni ostaci muškaraca, žena i djece iz sela na području Zvornika koji su ubijeni 1992. godine. Smatra se da su 1995. ili početkom 1996. prebačeni iz primarnih grobnica. Neke od žrtava pronađene su u vrećama sa oznakom Jugoslovenske narodne armije (JNA), kao što je to bio slučaj sa žrtvama pronađenim na lokalitetu Ramin grob.

Grobnica na Crnom vrhu je neoznačena. Nalazi se pored planinske staze, okružena šumom i razbacanim smećem. Lokalna deponija nalazi se nekoliko stotina metara od grobnice. Na nekoliko minuta hoda od Crnog vrha nalaze se brojne sekundarne masovne grobnice, poput grobnica duž Hodžići puta, koje su povezane sa egzekucijama u Srebrenici.

Među ostacima pronađenim na tom mjestu jesu i ostaci porodice Ribić, koja je bila romskog porijekla. Prema INO-u BiH, ubijeno je devet članova porodice Ribić, uključujući i djecu, od kojih je najmlađe imalo dvije godine. Ubice su identifikovane kao pripadnici „Siminih četnika”, paravojne jedinice iz Srbije koju je vodio Sima Bogdanović. Apelacioni sud u Beogradu je šest članova jedinice „Simini četnici” oslobodio optužnice za ubistvo 27 romskih civila. Ali njih trojica – Zoran Alić, Zoran Đurđević i Tomislav Gavrić – osuđeni su za nehumano postupanje, kršenje fizičkog integriteta, seksualno ponižavanje i silovanje. Simo Bogdanović je preminuo tokom suđenja.

Neke od identifikovanih žrtava pronađenih na Crnom vrhu ubijene su u Domu kulture Čelopek, kod Zvornika, koji je od maja do jula 1992. godine služio kao objekat za zatočenje Bošnjaka iz sela Divič. Pritvorski objekat vodili su paravojna jedinica “Žute ose”, Vojska Republike Srpske (VRS) i snage Teritorijalne odbrane Zvornik. Pripadnici paravojne jedinice „Beli orlovi” često su posjećivali objekat i mučili, seksualno zlostavljali i strijeljali zatočenike.

Na suđenju lideru Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislavu Šešelju pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), zaštićeni svjedok je izjavio da je vidio dva kamiona kako voze od Karakaja kod Zvornika do Crnog vrha. Svjedok je pratio kamione i vidio već pripremljenu grobnicu u koju je bačeno 30 do 50 tijela muškaraca, ali i brojne ruke i noge.

Zaštićeni svjedok B-1775, jedan od odgovornih za transport tijela žrtava s područja Zvornika do masovnih grobnica, na suđenju bivšem jugoslovenskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću pred MKSJ-om svjedočio je da su snage bosanskih Srba premjestile neka tijela iz Raminog groba u sekundarnu grobnicu Crni vrh u pokušaju prikrivanja zločina. Svjedok je također učestvovao u transportu tijela iz Zvornika na druge lokacije po naredbi pripadnika paravojne Srpske dobrovoljačke garde, poznatije kao „Tigrovi”, čiji je vođa bio Željko Ražnatović Arkan.

MKSJ je osudio Miću Stanišića, ratnog ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske, i Stojana Župljanina, načelnika regionalnog centra policije u Banjoj Luci, na 22 godine zatvora za zločine počinjene 1992. u 20 bosanskohercegovačkih opština, uključujući i Zvornik.

Vrhovni sud Srbije je 1998. osudio Dušana Vučkovića, vođu paravojne grupe „Žute ose”, na deset godina zatvora zbog ubistva 16 civila bošnjačke nacionalnosti i ranjavanja 20 civila u Domu kulture u Čelopeku 28. juna 1992. godine. Vučković je, zajedno s još šestoricom osumnjičenih, 2005. ponovo optužen za ratne zločine nad civilima počinjene u Zvorniku i okolini u periodu od početka maja do sredine jula 1992. godine, ali je postupak protiv njega obustavljen nakon što je pronađen mrtav u zatvoru. Ostali saoptuženi su osuđeni – Darko Janković na 15 godina zatvora, Dragan Slavković na 13, Ivan Korać na devet, Siniša Filipović na tri godine i Goran Savić na 18 mjeseci zatvora.