Ramin grob (poznat i kao Glumina) je primarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Glumina, oko osam kilometara sjeverozapadno od Zvornika. Pronađena je na postojećem muslimanskom groblju Ramin grob. U oktobru 1998. godine, Komisija za nestale osobe BiH je na ovom lokalitetu ekshumirala posmrtne ostatke 274 osobe, od kojih je 271 osoba identifikovana.

Prema Komisiji za nestale osobe, prijavljen je nestanak više od 700 ljudi iz Glumine i nekoliko obližnjih sela početkom 1992. godine. Sumnja se da su ubijeni i zakopani u blizini. Svjedoci su izjavili da je u periodu od dvije do tri sedmice u aprilu 1992. viđeno nekoliko velikih kamiona kako dolaze na Ramin grob, te kako se iz kamiona vade brojne velike vreće tamne boje. Opis vreća poklapa se s vrećama otkrivenim na groblju Ramin grob. Na vrećama su bile oznake Jugoslovenske narodne armije (JNA). Od ekshumiranih tijela, 208 ih je bilo zakopano u vrećama, a ostalih 66 nije.

Prema nalazima vještaka sudske medicine, uzrok smrti u 246 od 274 slučaja bile su prostrelne rane. Sve pronađene žrtve – dvije žene i 272 muškarca – nosile su civilnu odjeću, a njihov uzrast se kretao od 14 do 80 godina. Sve žrtve su bile iz Glumine i obližnjih sela Drinjača, Kostijerova i Musići.

Posmrtni ostaci 20 ljudi koji su ekshumirani s tog mjesta su 2016. pokopani kao anonimne žrtve, jer ih niko nije uspio identifikovati. Grobnica Ramin grob je danas neoznačena.

Zaštićeni svjedok B-1775, jedan od odgovornih za transport tijela žrtava s područja Zvornika do masovnih grobnica, na suđenju bivšem jugoslovenskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) svjedočio je da su snage bosanskih Srba premjestile neka tijela iz Raminog groba u sekundarnu grobnicu Crni vrh u pokušaju prikrivanja zločina. Svjedok je također učestvovao u transportu tijela iz Zvornika na druge lokacije po naredbi pripadnika paravojne Srpske dobrovoljačke garde, poznatije kao „Tigrovi”, čiji je vođa bio Željko Ražnatović Arkan.

Na suđenju Miloševiću pred MKSJ-om, zaštićeni svjedok B-1455, koji je zajedno sa ostalim Bošnjacima bio zatočen u Domu kulture u Drinjači, nadomak Zvornika, koji je u maju 1992. Zvornička brigada koristila kao objekat za zatočenje, naveo je da je vidio pripadnike „Tigrova” kako ulaze u sobu i nekoliko sati tuku ljude. Istog dana, nakon odlaska Arkanovih paramilitaraca, rekao je svjedok, pripadnici druge paravojne jedinice, „Belih orlova”, zlostavljali su i mučili zatočenike, a zatim su ih u grupama izvodili i strijeljali. Svjedok je preživio, ali među ubijenima su bili njegov otac i tri brata. Njihova tijela ekshumirana su 1998. godine iz grobnice Ramin grob.

Viši sud u Beogradu osudio je dvojicu bivših pripadnika Teritorijalne odbrane u Zvorniku – Branka Grujića i Branka Popovića – na šest odnosno 15 godina zatvora zbog ratnih zločina počinjenih 1992. nad civilima na području opštine Zvornik. Sud BiH trenutno sudi Cvijanu Tomaniću, kao pripadniku Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), za učešće u progonu i ubistvima bošnjačkih civila u Zvorniku. Okružni sud u Bijeljini oslobodio je Milana Ignjatovića krivice za učešće u strijeljanju pred Domom kulture u Drinjači.

Presudama MKSJ-a, Suda BiH i Višeg suda u Beogradu osuđeni su politički čelnici Republike Srpske, predsjednik privremene vlade u Zvorniku i 17 pripadnika VRS-a, među kojima i jedan komandant, na ukupno 186 godina i devet mjeseci zatvora, plus dvije doživotne kazne, za ratne zločine na području Zvornika. Nijedan pripadnik Arkanovih „Tigrova” nije osuđen za zločine u Zvorniku.

Hrastova glavica je podzemna pećina koja se nalazi na oko 15 kilometara od Sanskog Mosta, grada na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine. Na ovoj lokaciji pronađeni su posmrtni ostaci 121 identifikovane žrtve masakra koji se dogodio 5. augusta 1992. godine, tokom rata u BiH. Sve žrtve bile su zatočenici u logorima Keraterm i Omarska kod Prijedora, osim dvije za koje se vjeruje da su ubijene tokom Drugog svjetskog rata. Žrtve su iz logora autobusima dovezene do Hrastove glavice, gdje su ubijene i bačene u jamu duboku oko 20 metara.

Udruženje Prijedorčanki “Izvor” i Udruženje logoraša Sanski Most su 2012. godine podigli spomen-obilježje kod Hrastove glavice u znak sjećanja na civile iz prijedorskih logora. Na dvije ploče tog spomen-obilježja urezana su imena ubijenih i njihova godišta, a na kraju su spomenute i dvije žrtve iz Drugog svjetskog rata.

Lokacija je otkrivena zahvaljujući jedinoj osobi koja je preživjela masakr – Ibrahimu Ferhatoviću, kojeg su kasnije ubile srpske snage, ali je prije toga uspio priču o masakru ispričati osobi koja je kasnije svjedočila kao zaštićeni svjedok pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Od 7. do 16. decembra 1998. godine, Državna komisija za nestale osobe BiH, zajedno s Ljekarima za ljudska prava, izvukla je iz podzemne pećine posmrtne ostatke 121 žrtve. Prema forenzičkom izvještaju, ostaci su pripadali muškarcima uzrasta između 17 i 60 godina, i na većini skeleta su bili vidljivi dokazi o upotrebi vatrenog oružja. Većina žrtava je bila u civilnoj odjeći.

Žrtve ubijene na Hrastovoj glavici prethodno su preživjele mučenje u prijedorskim koncentracionim logorima. Većina njih je bila zatočena u zloglasnoj „Sobi 3” u logoru Keraterm. Za zločine počinjene u Prijedoru do sada je osuđeno 37 bosanskih Srba, na ukupno 617 godina zatvora.

Kazna od 40 godina zatvora izrečena je Milomiru Stakiću, ratnom predsjedniku Kriznog štaba opštine Prijedor i načelniku Opštinskog savjeta za narodnu odbranu u Prijedoru.

Korićanske stijene na planini Vlašić, u centralnoj Bosni i Hercegovini, bile su i mjesto ubistava i grobnica žrtava pogubljenih od snaga bosanskih Srba u ratu 1992. godine. Tokom četiri ekshumacije sprovedene u periodu od 2003. do 2017. godine, pronađeni su posmrtni ostaci 177 osoba, uglavnom Bošnjaka i Hrvata.

Stijene, ispod kojih je provalija duboka između 300 i 400 metara, nalaze se na putu između Travnika i Prijedora, na teritoriji koja se tokom većeg dijela rata smatrala ključnim uporištem Vojske Republike Srpske (VRS).

Porodice žrtava su nakon rata nekoliko puta obilježavale lokaciju ove masovne grobnice, ali spomen-ploče su uvijek poslije toga uklanjane. Svake godine porodice organizuju komemoraciju za ubijene, tokom koje bacaju ruže u ponor.

Snage bosanskih Srba su 21. augusta 1992. godine prevozile veliku grupu civilnih zatvorenika iz logora Trnopolje u Travnik, koji je bio pod kontrolom vlasti BiH. Kada je konvoj stigao do planine Vlašić, iz grupe je odvojeno oko 200 nenaoružanih muškaraca, koji su zatim pogubljeni. Dvanaest ih je preživjelo.

S obzirom da je provalija dosta duboka, zahtjevan teren je istražiteljima otežavao ekshumacije, u okviru kojih su pronađeni samo djelimični posmrtni ostaci mnogih žrtava.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osudio je Darka Mrđu, pripadnika takozvanog interventnog voda jedinice specijalne policije u Prijedoru, za direktno učešće u izvođenju, čuvanju, sprovođenju i strijeljanju nenaoružanih muškaraca na Korićanskim stijenama. Mrđa se izjasnio krivim i izvinio se žrtvama.

Sudovi u BiH su procesuirali nekoliko slučajeva povezanih sa ubistvima na Korićanskim stijenama, te osudili policajce Marinka Ljepoju, Radoslava Kneževića, Zorana Babića, Milorada Škrbića, Dušana Jankovića, Željka Stojnića i Sašu Zečevića.

Prijedor je područje s najvećim brojem osuđenih ratnih zločinaca u BiH. Ukupno 37 bosanskih Srba proglašeno je krivima za zločine počinjene na tom području, a osuđeni su na ukupno 617 godina zatvora.

Jakarina kosa je sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u kompleksu rudnika željeza Ljubija, 18 kilometara od Prijedora. U okviru kompleksa Ljubija su i rudnik Tomašica, gdje je otkrivena jedna od najvećih masovnih grobnica u Bosni i Hercegovini, kao i rudnik Omarska, gdje su početkom rata vlasti bosanskih Srba formirale logore.

Prva ekshumacija na lokalitetu Jakarina kosa izvršena je 2001. godine, kada je ekshumirano više od 300 dijelova tijela. U julu 2015. godine sprovedena je druga ekshumacija i otkriveno više od 600 dijelova tijela. Ukupno, u grobnici na lokalitetu Jakarina kosa identifikovani su posmrtni ostaci 311 osoba.

Izvještaji stručnjaka Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP), bazirani na DNK analizama, ukazali su da su posmrtni ostaci koji pripadaju istim ljudima pronađeni i u grobnici Tomašica i u Jakarinoj kosi.

Identifikovani posmrtni ostaci iz Tomašice i Jakarine kose pripadali su Bošnjacima i Hrvatima iz Kozarca i Prijedora, zatim iz sela Bišćani, Hambarine, Rizvanovići, Rakovčani, Čarakovo i Zecovi, kao i zatočenicima u logorima Omarska i Keraterm, na području Prijedora. Tijela pronađena na lokalitetu grobnice Jakarina kosa bila su u civilnoj odjeći.

Grobnica Jakarina kosa udaljena je oko pet kilometara od glavne zgrade bivšeg rudnika Ljubija. Do nje nije lako doći, jer je put neasfaltiran i pun rupa, a sama grobnica se nalazi u dubokoj jami. Ova grobnica nije označena.

Primarnu masovnu grobnicu u Tomašici su djelimično iskopali pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) i lokalne policije 1993. godine. Veliki broj tijela je iz nje kasnije, u okviru operacije prikrivanja ubistava, prebačen u Jakarinu kosu, koja je udaljena 37 kilometara.

Prema Institutu za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH), proces transportovanja tijela trajao je najmanje dvije sedmice. Stanovnicima oko lokaliteta Jakarina kosa je u tom periodu naređeno da se evakuišu kako ne bi bili svjedoci onoga što se događalo.

Transport tijela iz Tomašice do Jakarine kose bio je dobro organizovan i obavljao se noću. Nepotpuno razgrađeni dijelovi tijela koji su natovareni na kamione ostavili su tragove po ulicama, pa su zato bile obezbijeđene i cisterne za čišćenje ulica i kamiona. Posmrtni ostaci istovareni su iz kamiona u jamu Jakarina kosa, koja je zatim minirana, kako bi se jama zatvorila i spriječio daljnji pristup ovoj lokaciji.

Prijedor je područje s najvećim brojem osuđenih ratnih zločinaca u BiH. Ukupno 37 bosanskih Srba proglašeno je krivima za zločine počinjene na tom području, a osuđeni su na ukupno 617 godina zatvora. Najvišu kaznu za zločine u Prijedoru – 40 godina zatvora – Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je izrekao Milomiru Stakiću, ratnom predsjedniku Kriznog štaba opštine Prijedor, koja je bila pod srpskom kontrolom.

Stari Kevljani su sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Kevljani, 20 kilometara od Prijedora. Ekshumirana je u augustu 2004. godine od Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH) i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Na ovoj lokaciji su bili zakopani posmrtni ostaci 456 osoba, što je potvrđeno i DNK analizom.

Stari Kevljani su jedna od najvećih masovnih grobnica koje su otkrivene na području Prijedora, dužine 20 i širine i dubine od pet metara. Od pronađenih 456 posmrtnih ostataka, 354 su identifikovana.

Selo Kevljani nalazi se na oko četiri kilometra od kompleksa rudnika Omarska, koji je Vojska Republike Srpske (VRS) 1992. godine koristila kao logor. U istom selu otkriveno je još nekoliko masovnih grobnica, od kojih jedna nedaleko od lokaliteta Stari Kevljani.

Mnogi od identifikovanih iz ove grobnice bili su muškarci bošnjačke i hrvatske nacionalnosti koji su bili zatočeni i posljednji put viđeni u logoru Omarska ili u dva druga logora u opštini Prijedor – Keratermu i Trnopolju. Forenzički dokazi pokazali su da su u većini slučajeva žrtve stradale od metaka iz vatrenog oružja, a kod jednog broja žrtava ustanovljene su i frakture kostiju. Značajan broj identifikovanih žrtava bile su politički, administrativni i vjerski lideri, akademici i poznate javne ličnosti iz opštine Prijedor.

Mještani Kevljana obilježili su lokaciju spomen-pločom na kojoj piše: “Na ovom mjestu 2004. godine pronađena je najveća masovna grobnica u Bosanskoj krajini, ‘Stari Kevljani’, sa ukupno 456 nevinih žrtava sa prijedorske opštine”. Grobnica se nalazi na livadi u selu, pored kuće.

Svjedok na suđenju komandantu VRS-a Ratku Mladiću izjavio je da su mučenja i ubijanja bila svakodnevnica u logoru Omarska. U njemu je tokom tromjesečnog perioda 1992. godine, koliko je postojao ovaj logor, bilo zatočeno do 6.000 ljudi. Krajem jula 1992. započela su i masovna pogubljenja, a zatvorenici su bili primorani da čiste lokacije na kojima su ljudi ubijani i da utovaraju njihova tijela u kamione, koji su ih dalje odvozili.

Logor Omarska je zatvoren 21. augusta 1992. godine, nakon što su ga posjetili britanski novinari koji su izvijestili o nehumanim uslovima i ratnim zločinima u logoru. Tada su zatočenici prebačeni u druge logore na tom području. Prema saznanjima Regionalnog saveza logoraša regije Banja Luka, oko 700 zatočenika u Omarskoj je umrlo, iako nisu svi ubijeni u samom logoru.

Haški sud osudio je 11 osoba za zločine u logorima na području Prijedora, a Sud Bosne i Hercegovine još četvoricu. Željko Mejakić, najviši zvaničnik u logoru Omarska, osuđen je na 21 godinu zatvora zbog zločina protiv čovječnosti.

Prijedor je područje s najvećim brojem osuđenih ratnih zločinaca u BiH. Ukupno 37 bosanskih Srba proglašeno je krivima za zločine počinjene na tom području, a osuđeni su na ukupno 617 godina zatvora. Najvišu kaznu za zločine u Prijedoru – 40 godina zatvora – MKSJ je izrekao Milomiru Stakiću, ratnom predsjedniku Kriznog štaba opštine Prijedor, koja je bila pod srpskom kontrolom.

Masovnu grobnicu Tomašica otkrile su vlasti Bosne i Hercegovine u septembru 2013. godine u blizini velikog rudarskog kompleksa, 15 do 20 kilometara jugoistočno od Prijedora. Iskopavanje lokacije dimenzija 70 sa 120 metara trajalo je 79 dana. Pronađeni su posmrtni ostaci 435 ljudi i 275 kompletnih ostataka tijela. Ovo je jedna od najvećih masovnih grobnica u BiH. Posmrtni ostaci su uglavnom pripadali žrtvama rata koje su ubijene na različitim lokacijama oko Prijedora od 1992. do 1995. godine.

Lokacija masovne grobnice ostala je neoznačena, iako se nalazi u naseljenom području, nekih 15 minuta vožnje od Prijedora. U blizini masovne grobnice nalaze se brojne kuće i fudbalsko igralište.

Ovo područje je prije rata bilo u vlasništvu države, a koristila ga je rudarska kompanija Ljubija.

Tačnu lokaciju masovne grobnice Institutu za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH) otkrio je bivši pripadnik snaga bosanskih Srba koji je učestvovao u prikrivanju ubistava, a koji je želio ostati anoniman. Posmrtni ostaci su uglavnom pripadali Bošnjacima. Većina njih je ubijena u Prijedoru, u selu Bišćani ili obližnjim logorima Keraterm i Omarska. Njihova tijela su zatim natovarena na kamione i bačena u jame na lokalitetu Tomašica, od kojih su neke bile duboke oko devet metara. Dvadeset i devet tijela pronađenih u Tomašici pripada žrtvama ubijenim u zloglasnoj “Sobi 3” u logoru Keraterm 1992. godine.

Masovna grobnica Tomašica je uglavnom primarna masovna grobnica u kojoj je na početku bilo ukopano više od 435 tijela. Tokom drugog pokušaja prikrivanja zločina, više od 350 tijela je iskopano i ponovo zakopano na drugim lokacijama, uključujući jamu u Jakarinoj kosi, udaljenoj 40 kilometara od Tomašice.

Ekshumaciji 2013. godine prethodilo je nekoliko pokušaja pronalaska posmrtnih ostataka žrtava oko rudnika Tomašica. Tako su 2004. pronađeni posmrtni ostaci 24 osobe, dok je dvije godine kasnije otkriveno deset tijela.

Još jedan pokušaj je načinjen u julu 2020. godine, kada su vlasti pokrenule ekshumaciju na osnovu informacija dobijenih od mještanina srpske nacionalnosti, međutim on je završio bez rezultata.

Prijedor je područje s najvećim brojem osuđenih ratnih zločinaca u BiH. Ukupno 37 bosanskih Srba je proglašeno krivima za zločine počinjene na tom području, a osuđeni su na ukupno 617 godina zatvora. Najvišu kaznu za zločine u Prijedoru – 40 godina zatvora – Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je izrekao Milomiru Stakiću, ratnom predsjedniku Kriznog štaba opštine Prijedor, koja je bila pod srpskom kontrolom.

Liplje 2 je sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Liplje, osam kilometara jugozapadno od Zvornika. Lokaciju je u augustu 1998. ekshumirao tim Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Pronađeni su posmrtni ostaci 191 osobe, dok su 163 identifikovane.

DNK analiza je pokazala veze između ove sekundarne grobnice i primarne grobnice na brani Petkovci, gdje su na terenu bile vidljive promjene. Prema forenzičkom izvještaju MKSJ-a o ekshumacijama u vezi sa Srebrenicom, to znači da su posmrtni ostaci jedne osobe pronađeni u najmanje dvije različite grobnice. Istraga je također pokazala DNK veze između ove i druge četiri grobnice koje se nalaze na tom području. To ukazuje da su posmrtni ostaci iskopani iz primarne masovne grobnice na brani Petkovci prebačeni na lokalitet Liplje, udaljen oko 20 kilometara.

Grobnica se nalazi na livadi oko koje ima nekoliko kuća i mali most, u blizini grobnice Liplje 1. Pored nje nalaze se dvije spomen-ploče, jedna u znak sjećanja na Bošnjake zatočene 1992. u logoru u selu, a druga posvećena ubijenima u selima Snagovo, Liplje, Jošanica, Samari, Sultanovići i Novo Selo u periodu od 1992. do 1995. godine. Sama grobnica je neoznačena.

Dana 14. jula 1995. godine, vojska i policija bosanskih Srba transportovale su približno 1.000 muškaraca Bošnjaka iz Srebrenice, iz mjesta zatočenja koja su se nalazila u Bratuncu i oko njega. Muškarci su prevezeni u školu u Petkovcima, deset kilometara od Zvornika. Toga dana, kao i u ranim jutarnjim satima 15. jula 1995. godine, vojska i policija bosanskih Srba napale su i strijeljale muškarce koji su bili zatočeni u školi.

Otprilike 14. jula i u ranim jutarnjim satima 15. jula 1995. godine, pripadnici Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), uključujući i vozače i kamione Šestog pješadijskog bataljona, transportovali su preživjele Bošnjake iz škole u Petkovcima na područje ispod brane Petkovci, gdje su ih vojnici i policajci strijeljali automatskim oružjem. U jutarnjim satima 15. jula, pripadnici inženjerijske čete Zvorničke brigade, zajedno s drugim pojedincima i jedinicama, pokopavali su žrtve bagerima i drugom teškom opremom, dok su se pogubljenja nastavljala.

Čovjek koji se sakrio ispod mrtvih tijela kako bi izbjegao pogubljenje na brani, na suđenju bivšem generalu VRS-a Ratku Mladiću pred MKSJ-om rekao je da je, kada je doveden u Petkovce, polje ispod brane “već bilo prekriveno tijelima”. Preživjeli, koji je svjedočio kao zaštićeni svjedok RM-253, ispričao je da je pao na zemlju čim su vojnici otvorili vatru na njegovu grupu i sakrio glavu ispod nogu nekih zatvorenika koji su već bili mrtvi, u nadi da će preživjeti.

Dok su se RM-253 i još jedan preživjeli skrivali, vidjeli su kako “utovarivač kupi tijela i baca ih na traktor, koji ih je odvozio dalje od mjesta ubistava”.

Do sada su MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu osudili za zločine u Srebrenici ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni.

Liplje 4 je sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Liplje, osam kilometara jugozapadno od Zvornika. Lokaciju je u oktobru i novembru 2001.  ekshumirala Federalna komisija za nestale osobe. Pronađeni su ostaci 305 osoba, od čega je 269 identifikovano.

DNK analiza je pokazala veze između ove sekundarne grobnice i primarne grobnice na brani Petkovci, gdje su na terenu bile vidljive promjene. Prema forenzičkom izvještaju Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) o ekshumacijama u vezi sa Srebrenicom, to znači da su posmrtni ostaci jedne osobe pronađeni u najmanje dvije različite grobnice. Istraga je također pokazala DNK veze između ove i druge četiri grobnice koje se nalaze na ovom području. To ukazuje da su posmrtni ostaci, iskopani iz primarne masovne grobnice na brani Petkovci, prebačeni na lokalitet Liplje, udaljen oko 20 kilometara.

Grobnica Liplje 4 nalazi se na livadi, pored puta i kuće razrušene u ratu. Do danas je neoznačena.

Dana 14. jula 1995. godine, vojska i policija bosanskih Srba su približno 1.000 muškaraca Bošnjaka iz Srebrenice, iz mjesta za zatočenje u Bratuncu i oko njega, prevezli u školu u Petkovcima, deset kilometara od Zvornika. Toga dana i u ranim jutarnjim satima 15. jula 1995. godine, vojska i policija bosanskih Srba napale su i strijeljale muškarce koji su bili zatočeni u školi.

Otprilike 14. jula i u ranim jutarnjim satima 15. jula 1995. godine, pripadnici Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), uključujući i vozače i kamione Šestog pješadijskog bataljona, transportovali su preživjele Bošnjake iz škole u Petkovcima na područje ispod brane Petkovci, gdje su ih vojnici i policajci strijeljali automatskim oružjem. U jutarnjim satima 15. jula, pripadnici inženjerijske čete Zvorničke brigade, zajedno s drugim pojedincima i jedinicama, pokopavali su žrtve bagerima i drugom teškom opremom, dok su se pogubljenja nastavljala.

Čovjek koji se sakrio ispod mrtvih tijela kako bi izbjegao pogubljenje na brani, na suđenju bivšem generalu VRS-a Ratku Mladiću pred MKSJ-om rekao je da je, kada je doveden u Petkovce, polje ispod brane „već bilo prekriveno tijelima”. Preživjeli, koji je svjedočio kao zaštićeni svjedok RM-253, ispričao je da je pao na zemlju čim su vojnici otvorili vatru na njegovu grupu i sakrio glavu ispod nogu nekih zatvorenika koji su već bili mrtvi, u nadi da će preživjeti.

Dok su se RM-253 i još jedan preživjeli skrivali, vidjeli su kako “utovarivač kupi tijela i baca ih na traktor, koji ih je odvozio dalje od mjesta ubistava”.

Do sada su MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu osudili za zločine u Srebrenici ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni.

Liplje 7 je sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Liplje, osam kilometara jugozapadno od Zvornika. Lokaciju je u septembru i oktobru 2005.  ekshumirala Federalna komisija za nestale osobe. Pronađeni su ostaci 482 osobe, dok ih je 113 identifikovano.

DNK analiza također je pokazala veze između ove sekundarne grobnice i primarne grobnice na brani Petkovci, gdje su na terenu bile vidljive promjene. Prema forenzičkom izvještaju Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) o ekshumacijama u vezi sa Srebrenicom, to znači da su posmrtni ostaci jedne osobe pronađeni u najmanje dvije različite grobnice. Istraga je također pokazala DNK veze između ove i druge četiri grobnice koje se nalaze na ovom istom području. To ukazuje da su posmrtni ostaci iskopani iz primarne masovne grobnice na brani Petkovci prebačeni na lokalitet Liplje, udaljen oko 20 kilometara.

Grobnica se nalazi pored puta, 500 metara od grobnice Liplje 1. Okružena je sa nekoliko kuća i šumom.

Dana 14. jula 1995. godine, vojska i policija bosanskih Srba su približno 1.000 muškaraca Bošnjaka iz Srebrenice, iz mjesta za zatočenje u Bratuncu i oko njega, prevezli u školu u Petkovcima, deset kilometara od Zvornika. Toga dana i u ranim jutarnjim satima 15. jula 1995. godine, vojska i policija bosanskih Srba napale su i strijeljale muškarce koji su bili zatočeni u školi.

Otprilike 14. jula i u ranim jutarnjim satima 15. jula 1995. godine, pripadnici Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), uključujući i vozače i kamione Šestog pješadijskog bataljona, transportovali su preživjele Bošnjake iz škole u Petkovcima na područje ispod brane Petkovci, gdje su ih vojnici i policajci strijeljali automatskim oružjem. U jutarnjim satima 15. jula, pripadnici inženjerijske čete Zvorničke brigade, zajedno s drugim pojedincima i jedinicama, pokopavali su žrtve bagerima i drugom teškom opremom, dok su se pogubljenja nastavljala.

Čovjek koji se sakrio ispod mrtvih tijela kako bi izbjegao pogubljenje na brani, na suđenju bivšem generalu VRS-a Ratku Mladiću pred MKSJ-om rekao je da je, kada je doveden u Petkovce, polje ispod brane “već bilo prekriveno tijelima”. Preživjeli, koji je svjedočio kao zaštićeni svjedok RM-253, ispričao je da je pao na zemlju čim su vojnici otvorili vatru na njegovu grupu i sakrio glavu ispod nogu nekih zatvorenika koji su već bili mrtvi, u nadi da će preživjeti.

Dok su se RM-253 i još jedan preživjeli skrivali, vidjeli su kako “utovarivač kupi tijela i baca ih na traktor, koji ih je odvozio dalje od mjesta ubistava“.

Do sada su MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu osudili za zločine u Srebrenici ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni.

Čančarski put 5 jedna je od najvećih skrivenih grobnica pronađenih u blizini rijeke Kamenice u opštini Zvornik, na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine.

Tu su pronađeni posmrtni ostaci 506 osoba, od kojih je većina pripadala muškarcima. Ekshumaciju je od augusta do oktobra 2002. godine vršio Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH), uz pomoć Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP).

Masovna grobnica nalazi se na desnoj strani puta koji vodi kroz selo Donja Kamenica, na velikom travnatom polju, u čijoj blizini se nalazi napuštena kuća. Jedna je od rijetkih masovnih grobnica u BiH koja je obilježena malim spomenikom, na kojem je naveden broj žrtava i godina pogubljenja.

Većina žrtava pokopanih na ovoj lokaciji jesu Bošnjaci iz Srebrenice koje su snage bosanskih Srba ubile u julu 1995. godine.

Čančarski put 5 je sekundarna masovna grobnica. Neki posmrtni ostaci Bošnjaka iz Srebrenice su prvo bili pokopani u blizini mjesta pogubljenja u opštinama Zvornik i Bratunac, ali su zatim prebačeni na udaljenije lokacije. U vrijeme operacije zataškavanja zločina, područje oko Kamenice je napušteno, jer je većina Bošnjaka koji su tamo živjeli prije rata ili ubijena ili protjerana. Međutim, nakon završetka rata u novembru 1995. godine, bošnjačke izbjeglice su se počele vraćati i obnavljati kuće. Oni su prvi alarmirali na postojanje posmrtnih ostataka, koje su pronalazili u svojim dvorištima i poljima.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i lokalni sudovi na Balkanu do sada su za zločine u vezi sa Srebrenicom osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus četiri doživotne kazne.