Masovna grobnica Piljak otkrivena je i ekshumirana 2001. godine na planini Maluša, na 29 kilometara udaljenosti od Foče, grad u istočnoj Bosni i Hercegovini. Amor Mašović, predsjednik Komisije za nestala lica BiH, primio je anonimno pismo u kojem je stajalo da su na toj lokaciji ukopana tijela 80 Bošnjaka iz Foče.

Pismo je bilo pisano rukom a u njemu je stajalo: “G. Mašoviću, da te obavijestim da je 1992. god. bačeno u jamu na Piljaku 80 logoraša muslimana”. Takođe je pisalo da su odvedeni iz logora Kazneno-popravni dom (KPD) u Foči. U potpisu je stajalo “Srbin iz Foče”.

Na dnu jame pronađeni su posmrtni ostaci 62 osobe, svi su bili civili. Komadi užeta pronađeni na licu mjesta ukazali su na to da su oni bili vezani prije ubistava. Prazne čahure pronađene oko jame upućuju na to da su žrtve na tom mjestu dovedene žive i tu pogubljene.

Dubina jame je 33 metra i nalazi se na padini do koje nema staze. Dokumenti koji su otkriveni tokom ekshumacije potvrđuju da su žrtve posljednji put viđene u logoru u KP Domu u Foči.

Lokacija masovne grobnice nije označena, niti je lako dostupna. Skrivena je duboko u šumama planine Maluša.

Snage bosanskih Srba su u aprilu 1992. godine zauzele Foču i okolna područja naseljena Bošnjacima. Nakon toga uslijedila je široka kampanja uništavanja, ubistava i terora nad nesrpskim stanovništvom.

Bosanski Srbi su osnovali Krizni štab, koji je uspostavio mrežu zatočeničkih centara, gdje su civili nesrpske nacionalnosti zatvarani, mučeni, silovani, te bili protjerivani, ubijani ili su nestali. Njihovi su biznisi ili imovina eksproprisani ili uništeni.

Bošnjaci i drugi muškarci nesrpske nacionalnosti su od aprila 1992. godine bili nezakonito zatvarani u zatočeničkom objektu KP Doma u Foči gdje su mučeni, prebijani i na druge načine maltretirani. Čovjek koji je više od šest mjeseci bio zatočen u ovom objektu za Human Rights Watch je kazao: “Tokom aprila i maja (1992.) doveli su oko 600 muškaraca u KP Domu. Oko 400 njih je odvedeno i ‘nestalo’”. Stražari i vojna policija su noću muškarce odvodili i mučili, dodao je on.

Milorad Krnojelac, bivši upravnik KPD Foča, osuđen je od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) na 15 godina zatvora zbog mučenja, ubistva, progona i okrutnog postupanja. Odobreno mu je prijevremeno puštanje na slobodu 2009. godine.

Trojica bivših isljednika i policajaca koje su svjedoci identifikovali, Miodrag Koprivica, Miro Burilo i Slavko Koroman, nikada nisu optuženi i oni su nastavili da rade kao policajci u Foči.

U ljeto 1992. godine u dvije masovne grobnice na deponiji Uborak i na groblju Sutina u Mostaru pronađena su tijela 114 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.

U junu 1992. godine na groblju Sutina otkrivena je prva masovna grobnica sa posmrtnim ostacima 26 civila iz Mostara. Dva mjeseca kasnije, u augustu 1992. godine, otkrivena je još jedna masovna grobnica na deponiji Uborak, pet kilometara od Sutine. U njoj su bili posmrtni ostaci 88 civila. Većini je pucano u glavu iz automatskog oružja.

Ekshumacije su vršene tokom rata. Policijski inspektor Dražen Pažin, koji je bio uključen u proces ekshumacije na deponiji Uborak, rekao je kako je iskopavanje teže išlo teško, jer su sve vrijeme granatirani s položaja Jugoslovenske narodne armije (JNA).

Početkom ljeta 1992. godine, pripadnici srpskih snaga su odvodili Bošnjake i Hrvate iz sela sjeverno od Mostara, te iz naselja Carina i Zalik. Zarobljenici su bili zatočeni u svlačionicama na fudbalskom stadionu FK Lokomotiva Mostar u Vrapčićima, a na ispitivanju su vođeni u objektima na groblju Sutina, gdje su također bili zatočeni.

Svih 114 žrtava pokopanih na Uborku i Sutini ubijeno je 13. juna 1992. godine. Počinioci su, prema riječima svjedoka na suđenjima, bili pripadnici JNA, rezervisti i pripadnici paravojnih grupa, a pomagali su im i lokalni Srbi.

Na deponiji Uborak danas se nalazi spomen-ploča u čast žrtvama.

Još niko nije osuđen za ubistva Bošnjaka i Hrvata koji su ukopani na Uborku i Sutini.

U vrijeme zločina jedinicama JNA komandovao je general Momčilo Perišić. Iako je procesuiran u Hagu, Uborak nije bio uključen u optužnicu. Haški tribunal je u presudi na suđenju lideru Srpske radikalne stranke Vojislavu Šešelju utvrdio da su u aprilu i junu 1992. pripadnici Teritorijalne odbrane, paravojnih jedinica i šešeljevci, u aprilu i junu 1992. godine, mučili i maltretirali zatvorenike na deponiji Uborak, groblju Sutina i stadionu FK Lokomotiva Mostar.

Lanište 2 je primarna masovna grobnica na planini Grmeč, 15 kilometara od Ključa, grada u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Masovnu grobnicu otkrila je policija u oktobru 1995. godine, neposredno nakon završetka okupacije tog područja od strane Vojske Republike Srpske (VRS) i srpskih paravojnih jedinica. Proces ekshumacije počeo je u oktobru 1996. godine. Otkriveni su posmrtni ostaci 77 ljudi, od kojih je 70 identifikovano.

Grobnica se nalazila na zarasloj livadi, okružena šumom i ispresijecana s nekoliko staza. Tokom ekshumacije otkriveni su municija, meci, kanisteri za gorivo i čelični kablovi dužine preko osam metara. Policija i ekipa za ekshumaciju pronašli su i ličnu kartu na ime Hasan Zukić. Lokacija masovne grobnice nije označena.

VRS je 31. maja 1992. godine, muškarcima iz sela Velagići, općina Ključ, rekla da pođu u seosku školu i izvade papire od nove općinske uprave bosanskih Srba. Muškarci su u školi zarobljeni, a sutradan je najmanje 78 njih postrojeno i streljano ispred škole. Tijela su potom ukopana u masovnu grobnicu Lanište 2. “Došla su dva kamiona i bager, te su ih potovarili i odveli prema Laništu”, rekao je Marinko Miljević, vojni policajac snaga bosanskih Srba.

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine tereti Miljevića, zajedno sa Ilijom Krčmarom, Boškom Unčaninom, Svetislavom Račićem, Željkom Bajićem, Draganom Despotom i dvojcom Nikola Ćuk (obojca imaju isto ime i prezime), za zločine protiv čovječnosti. Predmet protiv Krčmara, Račića, Bajića i dvojice Ćuka naknadno je ustupljen pravosuđu Srbbije.

Bivši pripadnici VRS-a, Marko Adamović i Boško Lukić osuđeni su na 22, odnosno 14 godina zatvora zbog njihove uloge u protjerivanju i ubistva Bošnjaka u Ključu 1992. godine. Proglašeni su krivima za učešće u napadu na selo Velagići početkom juna 1992. godine, nakon čega su u obližnjoj školi zatvoreni vojno sposobni muškarci, a najmanje 78 njih je pogubljeno. Ratni komandant VRS-a Ratko Mladić također je osuđen za zločine na području Ključa, uključujući i zločine u Velagićima.

Na mjestu pogubljenja danas se nalazi seosko groblje sa 121 oznakom za žrtve iz Velagića, uključujući i one pronađene u masovnoj grobnici Lanište 2.

Sasina je primarna masovna grobnica koja se nalazi osam kilometara od Sanskog Mosta, grada u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Ekshumacija je sprovedena od 18. do 24. jula 1996. godine a vodili su je Sud u Sanskom Mostu i Državna komisija za razmjenu i nestala lica. Ekshumirano je 65 tijela.

Grobnica se nalazi pored seoskog puta, u blizini katoličke crkve, okružena grmljem i drvećem.

Prema izjavama svjedoka, žrtve pronađene u masovnoj grobnici bili su taoci srpskih paravojnih jedinica u Sanskom Mostu i korišteni su za prisilni rad od strane Vojske Republike Srpske. U noći 20. septembra 1995. godine, pripadnici paravojnih formacija sa autobusom, kamionom i nekoliko automobila odveli su muškarce na lokalitet Sasina, a zatim ih pogubili. Žrtve su bili civili, Bošnjaci i bosanski Hrvati. Najmlađa žrtva je Besim Talić, koji je imao 16 godina.

Grobnica je označena spomen-pločom na kojoj su navedena imena svih žrtava.

U prvostepenoj presudi bivšim šefovima Službe državne bezbednosti Srbije Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, Haški tribunal je zaključio da su 21. septembra 1995. godine ili približno tog datuma pripadnici paravojne jedinice Srpske dobrovoljačke garde čiji je vođa bio Željko Ražnatović Arkan , pritvorili grupu civila nesrpske nacionalnosti iz Sanskog Mosta i prebacili ih u Sasinu, gdje su strijeljali i ubili više od 60 njih.

Tužioci Haškog tribunala teretili su i Arkana za ubistvo 65 civila iz Sanskog Mosta, međutim on je 2000. godine, prije suđenja, ubijen u Beogradu. Pripadnici njegove paravojne jedinice nikada nisu procesuirani za ubistva u Sasini. Do sada je osuđen samo jedan od njih, Boban Arsić, koga je u odsustvu sud u Hrvatskoj proglasio krivim za drugi ratni zločin u ovoj zemlji počinjen 1992. godine.

Redak 1 je primarna masovna grobnica koja se nalazi u kompleksu Rudnika željeza Ljubija, 18 kilometara od Prijedora. Nalazi se na osamljenoj padini, iznad ceste, okružena šumom. Iz grobnice je ekshumirano 74 tijela. Prije rata grobnice su bile otvorene jame unutar rudnika, ali su 1992. godine, prema svjedocima, napunjene zemljom.

Krajem jula 1992. godine oko 120 muškaraca sa područja Miske Glave, među kojima je bilo 15 maloljetnika, prvo je odvedeno u Dom kulture Miska Glava, gdje su, kako je ispričao svjedok, napadnuti, a zatim na obližnji stadion, gdje su tri dana mučeni i zlostavljani. U zatočeništvu je ubijeno deset do 15 zarobljenika, dok su ostali odvedeni u Ljubiju i strijeljani. Samo je nekolicina njih preživjela.

Svjedok Tužilaštva Nermin Karagić je na suđenju komandantu Vojske Republike Srpske (VRS) Ratku Mladiću u Haškom tribunalu rekao da je on tada imao 17 godina i da je preživio jer je jedan major na kraju prekinuo pucnjavu, mada je njegov otac ubijen. “Tada nam je naređeno da leševe odnesemo i utovarimo u autobus”, kazao je Karagić. Uspio je pobjeći iskočivši iz autobusa.

Posmrtni ostaci žrtava pronađeni su i ekshumirani iz masovnih grobnica na lokalitetima Redak 1 i Redak 2, dok je još deset tijela pronađeno na lokalitetu Hozić kamen kod Bosanskog Novog 2016. godine.

Masovna grobnica Redak 1 unutar kompleksa rudnika željeza Ljubija je zapuštena i neoznačena. Lokaliteti Redak 1 i Redak 2, kao i Jakarina Kosa i Tomašica, koji se nalaze u rudniku Ljubija, korišteni su za skrivanje tijela žrtava nesrpske nacionalnosti sa područja Prijedora i Sanskog Mosta.

Tri optužnice su podignute u Bosni i Hercegovini, ali još niko nije osuđen.

Devet bivših pripadnika VRS-a, policije i lokalnog kriznog štaba bosanskih Srba, koji su organizovali odlazak Bošnjaka iz općina u kojima je dominiralo srpsko stanovništvo, optuženo je 2017. godine za učešće u nezakonitom zatočenju oko 120 muškaraca na području Miske Glave. Optuženi su Slobodan Taranjac, Milodrag Glušac, Ranko Babić, Ranko Došenović, Marinko Praštalo, Rade Zekanović, Zdravko Panić, Trivo i Milan Vukić.

Sud Bosne i Hercegovine je 2018. godine potvrdio i optužnicu protiv Milorada Obradovića i Slobodana Kneževića za učešće u progonu bošnjačkih civila krajem jula 1992. godine u svojstvu bivših pripadnika rezervnog sastava policije i vojne policije u Ljubiji kod Prijedora.

U februaru 2022. godine, još dvojica osumnjičenih, Dane Bajić i Miodrag Knežević, optuženi su za zločine protiv čovječnosti nad Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru 1992. godine, uključujući zločine u Miskoj glavi. Nijedan od njih se nije pojavio na sudskom ročištu.

Prijedor je područje s najvećim brojem osuđenih ratnih zločinaca u Bosni i Hercegovini. Ukupno 37 bosanskih Srba proglašeno je krivim za zločine na tom području i osuđeno na ukupno 617 godina zatvora. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju najvišu kaznu za zločine u Prijedoru – 40 godina zatvora, izrekao je Milomiru Stakiću, ratnom predsjedniku Kriznog štaba općine Prijedor.

Jama Bezdan je primarna masovna grobnica locirana na planini Hrgar, jugoistočno od Bihaća, grada u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Radi se o prirodnoj vertikalnoj pećini, širokoj dva do tri metra i dubokoj 85 metara.

Masovna grobnica je otkrivena nakon što se Ermin Lipović, kriminalistički inspektor bihaćke policije i amaterski penjač i istraživač pećina, sa fotoaparatom i videokamerom spustio u jamu Bezdan u avgustu 1997. godine, snimajući spuštanja u pećinski otvor i karakteristike dna pećine. Iz fotografija i videosnimka dna pečine postalo je jasno da se tu nalaze brojni ljudski skeletni ostaci i ostaci odjeće.

U septembru i oktobru 1997. godine, među slojevima smeća u jami, otkriveni su posmrtni ostaci 83 osobe, od kojih je identifikovano 65. Proces ekshumacije je nekoliko puta obustavljan zbog pronalaska neeksplodiranih naprava ispod smeća i ostataka. Sve su žrtve bili muškarci, starosti između 14 i 65 godina. Najčešći uzrok smrti bili su višestruki hici.

Žrtve su bili Bošnjaci iz Ljutočke doline koje je u julu 1992. godine Vojska Republike Srpske (VRS) držala u zatočeničkom centru u IMT traktorskom servisu u selu Ripač. Prema izjavama svjedoka, ubistva su počinili pripadnici 15. lake pješadijske brigade, vodova vojne policije i lokalne milicije. Žrtve su na ovoj lokaciji odvođene u grupama, pogubljene i bačene u jamu.

Na ovom se lokalitetu danas nalazi spomen-ploča u znak sjećanja na žrtve ubijene u ljeto 1992. godine, dok je jama djelimično zatvorena memorijalnim spomenikom.

Željko Stanarević, bivši vojni policajac 15. lake pješadijske brigade VRS, osuđen je pred Sudom Bosne i Hercegovine na 13 godina zatvora za zločine počinjene na području Bihaća. Sud ga je proglasio krivim za učešće u ubistvima najmanje deset civila bošnjačke nacionalnosti u blizini sela Hrgar. Prema presudi, Stanarević je, sa još šest pripadnika VRS-a, došao u traktorski servis u Ripač, gdje su od 24. juna do prve polovine jula 1992. godine bili zatočeni civili.

Izdvojeno je najmanje deset osoba koje su, zavezanih ruku, kamionom prebačene na lokalitet Hrgar i tu ubijeni.

Za zločin na Hrgaru, u Bosni i Hercegovini na 14 godina zatvora osuđen je još jedan pripadnik VRS-a – Saša Ćurguz. Proglašen je krivim za učešće u ubistvu najmanje 11 zarobljenika iz Ripača i za nečovječno postupanje prema zatočenim Bošnjacima. Prema presudi, Ćurguz je, zajedno sa još šest pripadnika VRS-a, došao u krug IMT traktorskog servisa u Ripaču, gdje je bilo zarobljeno najmanje 55 muškaraca bošnjačke nacionalnosti. Zarobljenici su stavljeni u kamion i odvezeni do ruba jame Bezdan. Jedan od pripadnika VRS-a je odmah ubio najmanje tri zarobljenika, a zatim su dvojca druga bacila tijela u jamu, po nalogu Ćurguza, koji je i lično ubio nekoliko zarobljenika.

U Beogradu je 2021. godine počelo suđenje bivšem pripadniku VRS-a Draganu Dopuđi za navodno ubistvo najmanje četiri zarobljenika kod sela Hrgar, čiji su posmrtni ostaci kasnije pronađeni u jami Bezdan.

Interpol je 2020. godine raspisao ’crvenu potjernicu’ za Gojkom Borjanom, koji je također osumnjičen za ratni zločin na planini Hrgar.

Sudski postupak protiv Nenada Bubala, bivšeg vojnog policajca VRS-a optuženog da je učestvovao u ubistvima najmanje pet civila na planini Hrgar čija su tijela bačena u jamu Bezdan, obustavljen je 2021. godine zbog njegove smrti.

Jama Tihotina je primarna masovna grobnica koja se nalazi iznad sela Pritoka, osam kilometara od Bihaća, grada u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. To je druga masovna grobnica pronađena na području Bihaća u kojoj se nalaze posmrtni ostaci civila Bošnjaka i bosanskih Hrvata iz Ljutočke doline.

Masovnu grobnicu su 2002. godine otkrili lokalna policija i Institut za nestale osobe. Jama je nekada bila rudnik uglja a njena je dubina preko 100 metara. U njoj su pronađeni posmrtni ostaci 53 osobe starosti od 17 do 55 godina.

Žrtve su bivši zatočenici ratnih logora Ripač i Račić, kao i žene i starci iz sela Ripač.

Lokacija je danas osnačena spomen-pločom u znak sjećanja na 53 ubijena civila.

Prema sudskim presudama, oko 5.000 mještana Kulen-Vakufa, Orašca, Ćukova, Klise i Ripača protjerano je iz svojih domova. Oko 100 muškaraca odvedeno je u logore Ripač i Račić i potom ubijeno.

Bivši pripadnik snaga bosanskih Srba Zoran Tadić postigao je sporazum sa Kantonalnim tužilaštvom u Bihaću, priznavši da je 1992. godine u selu Orašac kod Bihaća učestvovao u ubistvu 18 civila, uglavnom žena, starijih ljudi i jedne tinejdžerice. Nakon ubistava, pripadnici snaga bosanskih Srba sakupili su tijela na gomili i zapalili ih.

Nakon što se 2012. godine izjasnio krivim, a zauzvrat dobio kaznu od 12 godina, Tadić je pomogao policiji i tužiocima da pronađu posmrtne ostatke ubijenih civila u jami Tihotina, koja se nalazi u blizini Orašca.

Još četvorica bivših pripadnika snaga bosanskih Srba priznali su krivicu. Kantonalni sud u Bihaću osudio je Jovicu Tadića na 12, Zorana Bergu i Željka Babića na 11 a Gorana Mihajlovića na deset i po godina zatvora.

Bivši pripadnik snaga bosanskih Srba Đuro Tadić je 2014. osuđen na 10 godina zatvora pred Specijalnim sudom u Beogradu. Druga dvojica optužena u ovom predmetu, Gojko Đurić i Slobodan Đurić, preminuli su prije izricanja presude, dok se Cvetko Tadić, koji je navodno takođe učestvovao u ubistvima, nalazi u bijegu.

Carevo Polje je primarna masovna grobnica u Jajcu, gradu u središnjoj Bosni i Hercegovini. Masovna grobnica je otkrivena na lokalnom groblju i sastojala se od dvije jame na maloj udaljenosti jedna od druge. U grobnicama su se nalazili posmrtni ostaci ratnih žrtava, bosanskih Srba, iz općine Donji Vakuf. Iz jama su 1998. godine ekshumirani posmrtni ostaci 81 osobe, uključujući dvoje djece od sedam i devet godina. Dvadeset i jednu godinu kasnije, 2019. godine, iz druge skrivene grobnice u Carevom Polju ekshumirani su posmrtni ostaci najmanje dvije osobe za koje se vjeruje da su Srbi ubijeni u ratu 1992-95. godine.

Mjesto masovne grobnice ostaje neoznačeno. Porodice stradalih i udruženja žrtava rata pokušavali su da  obilježe ovo mjesto spomen-pločom, ali općina Jajce još nije dala saglasnost za to.

U septembru 1995. godine, snage bosanskih Hrvata napale su konvoj srpskih izbjeglica iz Donjeg Vakufa koji su pokušavali pobjeći ka Banja Luci koju su držali Srbi, cestom udaljenom oko 100 kilometara. Autobus kojim su putovali napadnut je dok je prolazio kroz napušteno selo Bravnice, u blizini Jajca, pri čemu je ubijen 81 civil. Poginulo je i devet pripadnika Vojske Republike Srpske, saopštila je policija, a više ljudi je ranjeno. Civili koji su zarobljeni u zasjedi odvedeni su u zatočeničke objekte.

U presudi Haškog tribunala kojom su generali Hrvatske vojske Ante Gotovina i Mladen Markač oslobođeni, navodi se da su od 8. do 15. septembra 1995. godine Hrvatska vojska i jedinice Hrvatskog vijeće obrane (HVO), u suradnji s Armijom BiH, izvele operaciju Maestral s ciljem preuzimanja kontrole nad području u blizini Drvara, Šipova, Jajca, Bosanskog Petrovca, Bosanske Krupe i Ključa.

U presudi se navodi da je jedna od jedinica koja je učestvovala u operaciji Maestral bila 4. gardijska brigada Hrvatske vojske, kojom je komandovao general Damir Krstičević, koji je kasnije postao hrvatski ministar obrane i bio potpredsjednik Vlade od 2016. do 2020. godine. Krstičević je negirao da je brigada učestvovala u zasjedu u Bravnicama, tvrdeći da se ona u vrijeme napada nalazila u njenom sjedištu u Splitu.

Nadežda Janković, koja je preživjela zasjedu u Bravnicama, kazala je da je u napadu učestvovala 4. gardijska brigada. „Pripadnici te vojske su bili u kanalu, odmah tu gdje su napadom i zaustavili autobus, dok su pripadnici HVO-a dolazili sa druge strane, preko mosta. Oni su osudili ovaj napad i pružili nam pomoć”, kazala je Janković za BIRN.

Ona kaže da je nakon napada vidjela vojnike u maskirnim uniformama: „Prolazili su tu kraj nas i smijali se, govorili da su nas dobro iskasapili. Bilo je i vojnika koji su prilazili i previjali nam rane. Ti vojnici su imali oznake HVO-a i šahovnicu na rukavu”.

Niko još nije optužen za ubistva u Bravnicama. Tužilaštvo BiH provodi istragu.

Ova primarna masovna grobnica nalazi se na farmi u vlasništvu fabrike mesa Bimeks u Brčkom. Ekshumirana je u oktobru 1996. godine, kada su pronađeni posmrtni ostaci 78 žrtava rata. Masovna grobnica se nalazi na periferiji grada, pored glavnog puta, preko puta srpskog pravoslavnog groblja. Lokacija je neoznačena.

Od aprila 1992. godine, snage bosanskih Srba borile su se da preuzmu kontrolu nad Brčkom, koje se nalazi blizu granice sa Hrvatskom. Uz pomoć lokalnih srpskih vlasti, snage bosanskih Srba protjerale su mještane hrvatske i bošnjačke nacionalnosti iz njihovih domova i držale ih u zatočeničkim centrima gdje su brojni ubijeni, mučeni, premlaćivani ili na drugi način maltretirani.

Zarobljenici su nezakonito zatvarani i zlostavljani u zgradi policije u Brčkom, lokalnoj bolnici, logoru Luka, nekadašnjoj sportskoj dvorani Partizan i kasarni Jugoslovenske narodne armije. Zločine su počinili pripadnici vojnih, policijskih i paravojnih snaga. Strani novinari snimili su neka od pogubljenja, što je izazvalo osudu širom svjeta. Nakon toga je počela operacija prikrivanja, kako bi se sakrila tijela žrtava.

Svjedoci su izjavili da su tijela ubijenih kamionima lokalne tvornice mesa Bimeks transportovana iz pritvorskih centara u masovne grobnice. U blizini fabrike, prema riječima nekoliko svjedoka, postojala je primarna masovna grobnica u kojom su ukopavana tijela tokom prvih godina rata. Kasnije, kada su se tijela nakupila, iskopana su i ponovo ukopana u sekundarnu masovnu grobnicu Gorice. Svjedoci su kazali i da su brojna tijela bačena u rijeku Savu. Cvjetko Ignić, policijski forenzičar, svjedočio je na suđenju ratnim šefovima policije bosanskih Srba Stojanu Župljaninu i Mići Stanišiću, te kazao da je od maja do jula 1992. godine identifikovao više od 200 tijela, koji su bili zakopani u masovnu grobnicu u blizini Farme Bimeks na periferiji Brčkog. Ignić je rekao da je utvrđen identitet 103 od ukupno 216 žrtava, među kojima je bilo i devet žena. Prema Igniću, “veliki procenat“ su bili civili, a samo nekoliko tijela je bilo u maskirnim uniformama.

Dvojica pripadnika snaga bosanskih Srba, Goran Jelisić i Ranko Češić, pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), priznali su krivicu za zločine u Brčkom.

Jelisić, koji je sebe opisao kao ‘srpskog Adolfa’, bio je stražar u logoru Luka. Osuđen je na 40 godina zatvora, a u presudi Haškog suda priroda njegovog ponašanje opisuje se “gnusna, zvjerska i sadistička”. Češić, koji je bio policajac, osuđen je na 18 godina zatvora zbog ubistva i silovanja.

Od strane Suda Bosne i Hercegovine 2022. godine je Đorđe Ristanić, nekadašnji predsjednik Ratnog predsjedništva u Brčkom, oslobođen optužbi da je učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je za cilj imao progon Bošnjaka i Hrvata.

Apelacioni sud Brčko distrikta osudio je Peru Rikanovića na pet i po godina zatvora zbog ratnog zločina nad ratnim zarobljenicima i civilima. Rikanović je učestvovao u ubistvima civila u logoru Luka koji su potom zakopani u grobnicu kraj farme Bimeks.