Slap 1

Masovna grobnica otkrivena je 2000. godine na obali rijeke Drine u selu Slap, četiri kilometra od Žepe i 50 kilometara od Višegrada.

Ukupno 124 tijela i dio jednog tijela otkriveni su na mjestu koje je u oktobru 2000. godine ekshumirala Komisija za nestale osobe. Ova je lokacija nazvana Slap 1. Nekoliko kilometara nizvodno pronađena je još jedna grobnica, nazvana Slap 2, u kojoj je bilo ukopano sedam tijela. Do danas 119 osoba je identifikovano.

Informacije o lokaciji masovne grobnice dao je jedan od lokalnih stanovnika Bošnjaka koji su ukopali tijela izvučena iz Drine nakon što su isplivala nizvodno iz pravca Višegrada.

Od sredine maja 1992. do 1995. godine, stanovnici Slapa su vidjeli stotine tijela kako plutaju rijekom iz pravca Višegrada. Da bi izvukli tijela, obično su koristili čamce s veslima. Mještanin Mevsud Poljo je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) izjavio da je na obali ukopao više od 150 tijela.

Prije nego što su ih ukopali, mještani su provjeravali da li mogu pronaći bilo kakve identifikacione dokumente, te zapisivali kakvu su odjeću žrtve nosile, kao i druge detalje. Na početku su, kada su počeli pronalaziti tijela, o tome informisali policiju u Rogatici, nakon čega bi tim sudske medicine došao i pregledao tijela. Kasnije, kako je rat odmicao, nisu bili u mogućnosti obavijestiti policiju, jer nije bilo električne energije, a nisu radile ni telefonske linije. Tijela koja su bila previše raspadnuta i koja zbog toga nisu mogla biti izvučena, ostala su u rijeci. 

Rezultati obdukcija Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) potvrdili su da je većina žrtava nastradala iz vatrenog oružja. Osamdeset i sedam procenata posmrtnih ostataka pripadalo je osobama bošnjačke nacionalnosti, od kojih su manji broj bile žene. Većina žrtava je bila u dobi između 30 i 60 godina, ali je među njima bilo i jedno dijete koje je u trenutku smrti imalo između sedam i 12 godina. U nizu slučajeva su pronađene i ligature, a na tijelima su bili vidljivi i tragovi upotrebe sile – povrede prouzrokovane premlaćivanjem prije smrti. 

Danas je masovna grobnica Slap 1 obilježena spomen-pločom, koju je postavila lokalna zajednica.

Svake godine u junu, porodice žrtava i udruženja nestalih osoba organizuju komemoraciju, tokom koje bacaju ruže u rijeku Drinu u znak sjećanja na 3.000 ljudi ubijenih na području Višegrada. 

Do sada su MKSJ, Sud Bosne i Hercegovine i Kantonalni sud u Sarajevu za ratne zločine počinjene na području Višegrada osudili 19 osoba. Od njih je devet osuđeno za silovanje i seksualno zlostavljanje. Još 12-orici se trenutno sudi pred Sudom BiH, a petorici pred Višim sudom u Beogradu.

Onima koji su do sada osuđeni izrečene su kazne od ukupno 246 godina zatvora, dok je Milana Lukića, bivšeg vođu paravojne jedinice “Beli orlovi”, poznate i kao  “Osvetnici”, MKSJ osudio na doživotni zatvor zbog učešća u ubistvima i protjerivanju bošnjačkih civila u Višegradu 1992. i 1993. godine. Tužilaštvo BiH je optužilo Lukića i za zločine nad putnicima otetim iz voza na željezničkoj stanici u Štrpcima u februaru 1993. godine, koji su zatim ubijeni.

Prema podacima Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH), s područja Višegrada je tokom rata nestalo 920 osoba. Do sada su pronađeni i identifikovani posmrtni ostaci njih 445.

Kevljani

Postoji niz grobnica žrtava rata u Kevljanima, selu na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine udaljenom 15 kilometara od Prijedora. Istražitelji Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) pronašli su i ekshumirali grobnice u periodu od 25. maja do 15. juna 1999. godine. Jedna od njih otkrivena je na livadi pored, u velikoj mjeri, uništene džamije i muslimanskog groblja. 

Kevljani se nalaze pet kilometara od Rudnika željezne rude Omarska, gdje je bio logor koji su vodile snage bosanskih Srba. Kao nestali bili su prijavljeni brojni ljudi zatočeni u ovom i u obližnjem logoru Keraterm u periodu između maja i augusta 1992. godine.

Istražitelji su utvrdili da su Kevljani jedno od mjesta na kojima su ukopani nestali logoraši iz Omarske. Dokazi pronađeni na tom mjestu, poput tragova koje su ostavili bageri, ukazuju na to da su grobnice nanovo iskopane, kako bi se tijela žrtava premjestila na druga mjesta.

Pritom su neka tijela raskomadana, pa su ostali samo dijelovi kostiju. Tim za ekshumaciju otkrio je 72 kompletna ili gotovo kompletna tijela u 15 različitih grobnica. Stručna analiza tla i građevinskog materijala potvrdila je vezu s logorom Omarska. 

Danas je grobnica obilježena spomen-pločom koja je postavljena ispred džamije, odmah pored uništene munare. Na ploči piše: “Na ovom mjestu je pronađena masovna grobnica sa 146 tijela nevinih žrtava. Dvije stotine metara dalje nalazila se najveća masovna grobnica pronađena u Bosanskoj krajini, Stari Kevljani, sa ukupno 456 žrtava iz prijedorske općine.”

Svjedok na suđenju bivšem komandantu Vojske Republike Srpske (VRS) Ratku Mladiću izjavio je da su se mučenja i ubijanja u logoru Omarska dešavala na dnevnoj osnovi. U logoru, u tromjesečnom periodu njegovog postojanja 1992. godine, bilo je zatočeno do 6.000 ljudi. Masovna pogubljenja su započela krajem jula 1992., a tijela žrtava su prevožena kamionima.

Logor je zatvoren 21. augusta 1992., nakon što su britanski novinari razotkrili nehumane uslove i ratne zločine u Omarskoj. Tada su zatočenici prebačeni u druge logore na tom području. Prema podacima Regionalnog saveza udruženja logoraša regije Banja Luka, oko 700 zatočenika logora Omarska je umrlo, iako nisu svi ubijeni u samom logoru

Haški tribunal osudio je 11 osoba za zločine počinjene u logorima na području Prijedora, dok su pred Sudom Bosne i Hercegovine osuđene još četiri osobe. Željko Mejakić, najviši zvaničnik u logoru Omarska, osuđen je na 21 godinu zatvora zbog zločina protiv čovječnosti.

Prijedor je područje s najvećim brojem osuđenih ratnih zločinaca u Bosni i Hercegovini. Ukupno 37 bosanskih Srba proglašeno je krivim za zločine na ovom području i osuđeno na ukupno 617 godina zatvora. MKSJ je za zločine u Prijedoru najveću kaznu 40 godina zatvora izrekao Milomiru Stakiću, ratnom predsjedniku Kriznog štaba opštine Prijedor.

 

Lanište 1

Lanište 1 je primarna masovna grobnica koja se nalazi u planinskom području, 14 kilometara od Ključa, grada u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Proces ekshumacije na ovoj lokaciji započeo je u oktobru 1996. godine, a pronađeni su posmrtni ostaci 188 osoba, od čega je 170 osoba identifikovano. 

Nakon što su u julu 1992. ubijeni, njihova tijela su sakrivena u podzemnoj pećini Bezdan na lokalitetu Lanište, koja se nalazi pored puta u šumovitom području, na preko 20 metara pod zemljom. Srpske paravojne jedinice su od početka 1992. godine planinarski dom u blizini pećine koristile kao svoju bazu.

Pripadnici 17. lake pješadijske brigade Vojske Republike Srpske (VRS) su 10. jula 1992. godine, uz pomoć policajaca i pripadnika rezervnog sastava policije, napali selo Biljani u opštini Ključ i ubili više od 200 muškaraca, žena, djece i staraca bošnjačke nacionalnosti. Muškarci su također bili zatočeni u seosku osnovnu školu, odakle su izvođeni i ubijani. Jedna grupa muškaraca je prvo mučena, a zatim odvedena na lokalitet Lanište, gdje su ubistva nastavljena.

Tijela ubijenih Bošnjaka iz Biljana pronađena su u četiri masovne grobnice, među kojima je i Lanište 1, te u nekoliko manjih grobnica koje su sadržavale posmrtne ostatke nekoliko ljudi, kao i u pojedinačnim grobnicama. Većina grobnica nalazila se deset i više kilometara od Biljana. 

Najstarija žrtva pronađena u masovnoj grobnici Lanište 1 bio je Bećo Ćehić, koji je imao 85 godina, a najmlađa 4-mjesečna beba Amila Džaferagić, koja je u jami umrla stežući flašicu za mlijeko, u zagrljaju ubijene majke. Ekshumirani su posmrtni ostaci 29 maloljetnika, među kojima sedam mlađih od deset godina.

Dokazi o ubistvima pronađeni na lokalitetu Lanište 1 uključuju tragove metaka na drveću pored podzemne pećine u koju su tijela žrtava bačena. 

Mjesto masovne grobnice obilježeno je spomen-pločom, a podzemna pećina je ograđena i pokrivena, ali još uvijek je moguće pogledati unutra i vidjeti koliko je ona duboka. 

Sud Bosne i Hercegovine osudio je Marka Samardžiju, komandira Treće čete Saničkog bataljona u sastavu 17. lake pješadijske brigade VRS-a, na sedam godina zatvora zbog zločina počinjenih na području Ključa, uključujući i napad na Biljane. Na deset godina zatvora, zbog zločina počinjenih u Ključu, Sud BiH osudio je bivšeg pripadnika VRS-a Boška Devića, dok postupak protiv Mlađena Kovačevića, također bivšeg pripadnika VRS-a, miruje zbog lošeg zdravstvenog stanja optuženog.

Sud BiH je također osudio bivše pripadnike VRS-a, Marka Adamovića na 20 godina i Boška Lukića na 12 godina zatvora, zbog učešća u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je imao za cilj progon nesrpskog stanovništva na području Ključa tokom ljeta 1992., uključujući i napad na Biljane.

Postupak koji se vodio protiv još nekoliko osumnjičenih osoba obustavljen je zbog njihove smrti ili je na čekanju jer osumnjičeni nisu dostupni pravosudnim organima BiH.

Gorice

Masovna grobnica u naselju Gorice u Brčkom pronađena je 2006. godine i predstavlja najveću tajnu grobnicu na tom području. Prema Međunarodnoj komisiji za nestale osobe (ICMP), u masovnoj grobnici Gorice pronađeno je 277 posmrtnih ostataka. Od posmrtnih ostataka koji su ekshumirani na ovoj lokaciji do sada su identifikovane 136 osobe. 

Masovna grobnica Gorice nalazi se desetak kilometara sjeverno od grada, na samoj obali rijeke Save. Locirana je na napuštenom polju, označenom jednom spomen-pločom koju su postavili mještani, na kojoj piše da su na tom mjestu pronađeni posmrtni ostaci Bošnjaka i Hrvata ubijenih na tom području od 1992. do 1995. godine. 

Radi se o sekundarnoj grobnici koju su iskopale snage bosanskih Srba kako bi sakrile tijela ubijenih na području Brčkog na početku rata u Bosni i Hercegovini, a koji su prvobitno bili pokopani na drugoj lokaciji. Prema forenzičkim izvještajima, masovna grobnica bila je duboka četiri metra.

Snage bosanskih Srba su se od aprila 1992. borile da pod svoju kontrolu stave Brčko, koje se nalazi u blizini granice s Hrvatskom. Uz pomoć lokalnih srpskih vlasti protjerale su hrvatsko i bošnjačko stanovništvo, koje su držali u zatočeničkim centrima, gdje su brojne osobe ubijene, mučene, premlaćivane ili na drugi način zlostavljane.

Zatočenici su nezakonito držani i zlostavljani u zgradi policije u Brčkom, lokalnoj bolnici, logoru Luka, bivšim objektima fabrika Laser i Partizan i kasarni Jugoslovenske narodne armije (JNA). Zločine su počinili pripadnici vojnih, policijskih i paravojnih snaga.

Neki su strani novinari snimili neke egzekucije, što je izazvalo svjetsku osudu.  Nakon toga započela je operacija prikrivanja zločina, odnosno sakrivanje tijela žrtava.

Mnogi svjedoci koji su dali iskaz pred sudovima rekli su da su tijela ubijenih iz zatočeničkih centara kamionima lokalne fabrike mesa Bimes prevožena u masovne grobnice. Prema riječima nekoliko svjedoka, u blizini fabrike nalazila se primarna masovna grobnica u kojoj su tokom prvih godina rata zakopavana tijela žrtava. Kasnije, kako se povećavao broj žrtava, tijela iz primarne grobnice su premještena u grobnicu u Goricama. Brojna tijela, prema svjedocima, bačena su i u rijeku Savu.

Dvojica pripadnika snaga bosanskih Srba Goran Jelisić i Ranko Češić pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) priznali su krivicu za zločine u Brčkom.

Jelisić, koji je sebe opisivao kao “srpskog Adolfa”, bio je stražar u logoru Luka. Osuđen je na 40 godina zatvora, a u presudi Haškog suda je priroda njegovog ponašanja opisana kao “gnusna, zvjerska i sadistička”. Češić, koji je bio policajac, osuđen je na 18 godina zatvora zbog ubistva i silovanja. 

Pred Sudom BiH vodi se postupak protiv Đorđa Ristanića, nekadašnjeg predsjednika Ratnog predsjedništva u Brčkom optuženog za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je za cilj imao progon civila Bošnjaka i Hrvata s tog područja u periodu od aprila do decembra 1992. godine.

Ristanić se također tereti za silovanje i seksualno zlostavljanje muškaraca i žena u zatočeničkim centrima u Brčkom i za uništavanje džamija na tom području.

Ogradice

Masovna grobnica Ogradice otkrivena je 2003. godine, na oko 20 kilometara od Vlasenice (istočna Bosna i Hercegovina), u brdima, na kraju nepristupačnog puta, duboko u šumi. Ova je masovna grobnica neoznačena. 

Forenzički timovi identifikovali su 155 tijela pronađena na ovoj lokaciji. Većina njih pripada ljudima bošnjačke nacionalnosti koji su bili žrtve zločina počinjenih na području Vlasenice 1992. i 1993. godine. 

Prema Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, u opštini Vlasenica pronađeno je ukupno 12 masovnih grobnica u kojima su bili posmrtni ostaci žrtava zločina počinjenih 1992. i 1993. godine. Na ovim lokacijama otkriveno je ukupno 436 tijela, od čega 232 tijela u masovnoj grobnici Ogradice. 

Ubistva, mučenja i silovanja u Vlasenici bila su predmet jednog od prvih sudskih slučajeva koji su procesuirani pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu. Dragan Nikolić, koji je komandovao zloglasnim logorom Sušica u ovom gradu, prvi je optužen 1994. godine. 

Nikolić se izjasnio krivim. Osuđen je na 20 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti koji su obuhvatali progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistva, seksualno nasilje i mučenje u Sušici. Mnoge žrtve logora Sušica pronađene su u masovnoj grobnici Ogradice. 

Kako je presudom utvrđeno, Nikolić, zvani Jenki, podvrgavao je Bošnjake i druge zatočenike nesrpske nacionalnosti ubistvima, silovanjima i mučenjima, te učestvovao u stvaranju i održavanju atmosfere terora u logoru.

Nikolić je zatočenike udarao, šutirao i tukao predmetima kao što su željezne šipke, drške od sjekire, kundaci puške, metalni “bokseri”, metalne cijevi, pendreci i gumene cijevi punjene olovom. Ozljede nanesene tokom premlaćivanja ponekad su bile kobne. 

Također je lično vodio i omogućio vođenje žena iz hangara u kojem su bile zatočene, znajući da će biti silovane ili seksualno zlostavljanje. Pred Haškim sudom je izjavio da osjeća “stid i sramotu” zbog onoga što je uradio.

U periodu između kraja maja i oktobra 1992. godine, u logoru Sušica bilo je zatočeno čak 8.000 civila Bošnjaka i drugih civila nesrpske nacionalnosti iz Vlasenice i okolnih sela. Logor je bio prenatrpan, a uslovi u njemu su bili mizerni. 

Preživjeli logoraši i porodice žrtava logora Sušica svake godine organizuju komemorativni marš od sela Turajlići, pored masovnih grobnica na lokalitetima Ogradice i Debelo brdo, do nekadašnjeg logora.