Čančarski put 7 (poznata i kao Kamenica 7) je sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Kamenica, 50 kilometara od Srebrenice i oko 13 kilometara od Zvornika. Na području Kamenice postoji 13 sekundarnih masovnih grobnica sa posmrtnim ostacima žrtava masakara počinjenih u Srebrenici u julu 1995. godine.

Grobnica Čančarski put 7 ekshumirana je u oktobru 2002. godine od Federalne komisija za nestale osobe, uz nadzor Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Pronađeni su posmrtni ostaci 200 osoba, dok je 97 identifikovano.

DNK analize pokazale su vezu između ove sekundarne grobnice i primarne grobnice u Kozluku, na čijem su terenu uočene promjene. Prema forenzičkom izvještaju MKSJ-a o ekshumacijama žrtava Srebrenice, to znači da su posmrtni ostaci nekih osoba pronađeni i u Kozluku i u grobnici Čančarski put 7. Istraga MKSJ-a također je pokazala DNK veze između ove i četiri druge lokacije na području Kamenice (Čančarski put 1, 2, 3 i 13). To ukazuje da su ostaci iz primarne masovne grobnice u Kozluku prebačeni u sekundarne grobnice Čančarski put u Kamenici, udaljenoj 30 kilometara.

Grobnice u Kamenici otkrivene su ili u dvorištima kuća koje su pripadale Bošnjacima, ili na livadama pored puta. Čančarski put 7 nalazi se u jednom od ovih dvorišta, pored raskrsnice i lokalne džamije. Lokacija je obilježena spomen-pločom posvećenom žrtvama Srebrenice. Mještani Kamenice obilježili su nekoliko grobnica na tom području spomen-pločama u čast srebreničkih žrtava, mada su neke još uvijek neobilježene.

Prema izvještaju MKSJ-a o forenzičkim dokazima i DNK vezama, u primarnoj masovnoj grobnici Kozluk, gdje su sahranjene neke od žrtava masakra u Srebrenici, nalazilo se ukupno 825 osoba.

U presudi koju je MKSJ izrekao na suđenju Draganu Jokiću, načelniku inžinjerije Zvorničke brigade, i Vidoju Blagojeviću, komandantu Bratunačke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), navodi se da je 15. ili 16. jula 1995. ili oko tog datuma, vojno osoblje VRS-a, pod komandom i kontrolom komandanata Ratka Mladića, Radislava Krstića i drugih, prebacilo približno 500 muškaraca Bošnjaka na izolovano mjesto u blizini Kozluka, koje se nalazilo u zoni odgovornosti Zvorničke brigade, gdje su ih potom vojnici pogubili. Dana 16. jula 1995. ili približno tog datuma, pripadnici Inžinjerijske čete Zvorničke brigade, pod kontrolom Mladića, Krstića i drugih, pokopali su žrtve u masovnoj grobnici na tom mjestu. Jokić je pomagao u planiranju, nadgledanju, organizaciji i sprovođenju pokopa.

Blagojević je osuđen na 15 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja ubistva i progona Bošnjaka, uključujući i one pogubljene u Kozluku. Jokić je osuđen na devet godina zatvora zbog ubistava Bošnjaka na nekoliko lokacija, uključujući i Kozluk, kao i za pružanje inženjerskih resursa i osoblja za kopanje grobnica za žrtve.

Sudsko vijeće MKSJ-a također je utvrdilo da je Vujadin Popović, načelnik za bezbjednost Drinskog korpusa VRS-a, znao za operaciju ubijanja Bošnjaka, te ju je organizovao zajedno s Ljubišom Bearom, načelnikom Uprave za bezbjednost Glavnog štaba VRS-a, i Dragom Nikolićem, načelnikom bezbjednosti Zvorničke brigade VRS-a. Popović je prisustvovao pogubljenjima u Kozluku, kao i egzekucijama u Orahovcu. MKSJ je Popovića, Bearau i Nikolića također osudio za učešće u genocidu nad Bošnjacima iz Srebrenice.

Srećko Aćimović, komandant Drugog bataljona Zvorničke brigade VRS-a, postupajući po naređenjima komande Zvorničke brigade, obezbijedio je municiju i izdao naredbu za prevoz zatvorenika na obalu rijeke Drine u Kozluku, gdje su zatim ubijeni i pokopani. Sud Bosne i Hercegovine osudio je Aćimovića na devet godina zatvora zbog pomaganja genocida.

MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu do sada su za zločine u vezi sa Srebrenicom osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni.

Čančarski put 12 je sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Kamenica, 50 kilometara od Srebrenice i nekih 13 kilometara od Zvornika. Na području Kamenice postoji 13 sekundarnih masovnih grobnica u kojima su pronađeni posmrtni ostaci žrtava masakra u Srebrenici počinjenog u julu 1995. godine od strane snaga bosanskih Srba.

Masovna grobnica Čančarski put 12 je u maju 1998. godine ekshumirana od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Pronađeni su posmrtni ostaci 174 osobe, od čega je 149 identifikovano.

DNK analiza Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) pokazala je vezu između ove sekundarne grobnice i primarne grobnice u Branjevu, na čijem su terenu uočene promjene. Prema forenzičkom izvještaju MKSJ-a o ekshumacijama žrtava iz Srebrenice, to znači da su posmrtni ostaci nekih osoba pronađeni i na lokaciji Branjevo i Čančarski put 11.

Istraga je također pokazala DNK veze između Čančarskog puta 11 i još sedam drugih grobnica na istom području (Čančarski put 4, 5, 6, 8, 9, 10 i 12). To ukazuje da su, u okviru operacije snaga bosanskih Srba koja je imala za cilj prikrivanje zločina, ostaci iz primarne masovne grobnice u Branjevu premješteni u 45 kilometara udaljenu Kamenicu. DNK analizom je utvrđena veza između grobnica Čančarski put i primarne grobnice u Kozluku, gdje su također zakopane žrtve masakra u Srebrenici.

Prema izvještaju MKSJ-a, primarna masovna grobnica u Branjevu sadržavala je ostatke ukupno 1.751 osobe.

Grobnice u Kamenici otkrivene su ili u dvorištima kuća koje su pripadale Bošnjacima, ili na livadama pored puta. Čančarski put 11 nalazi se na livadi okruženoj šumom i kućama. Lokacija je neoznačena. Međutim, mještani Kamenice su nekoliko grobnica na tom području obilježili spomen-pločama u čast srebreničkih žrtava.

Forenzički izvještaji i iskazi svjedoka pred MKSJ-om, uključujući i svjedočenja ljudi koji su bili dio odreda za ubijanje, potvrdili su da je većina žrtava pronađenih u grobnici Branjevo ubijena u Domu kulture Pilica sredinom jula 1995. od strane snaga bosanskih Srba.

Vojnicima na Vojnoj farmi Branjevo je 16. jula 1995. godine dato naređenje da odu do Doma kulture Pilica, koji se nalazio oko pet kilometara istočno od farme, i da ubiju oko 500 Bošnjaka koji su tamo bili zatočeni. Prema opisu unutrašnjosti Doma kulture Pilica, leševi su bili “nagomilani jedni na druge, jednostavno ležali su razbacani posvuda”, a tijela – od kojih su dva pripadala ženama – bila su obučena u civilnu odjeću. Tijela su potom zakopana na Vojnoj farmi Branjevo, a zatim prebačena u sekundarne masovne grobnice, uključujući i grobnice Čančarski put.

MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu do sada su za zločine u vezi sa Srebrenicom osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni.

Čančarski put 11 je sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Kamenica, 50 kilometara od Srebrenice i nekih 13 kilometara od Zvornika. Na području Kamenice postoji 13 sekundarnih masovnih grobnica u kojima se nalaze posmrtni ostaci žrtava masakra u Srebrenici počinjenog u julu 1995. godine od strane snaga bosanskih Srba.

Masovna grobnica Čančarski put 11 ekshumirana je između augusta i septembra 2001. od strane Federalne komisije za nestale osobe. Pronađeni su posmrtni ostaci 242 osobe, dok su 122 identifikovane.

DNK analiza Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) pokazala je vezu između ove sekundarne grobnice i primarne grobnice u Branjevu, na čijem su terenu uočene promjene. Prema forenzičkom izvještaju Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) o ekshumacijama žrtava Srebrenice, to znači da su posmrtni ostaci nekih osoba pronađeni i na lokaciji Branjevo i Čančarski put 11.

Istraga je također pokazala DNK veze između Čančarskog puta 11 i još sedam drugih grobnica na istom području (Čančarski put 4, 5, 6, 8, 9, 10 i 12). To ukazuje da su, u okviru operacije snaga bosanskih Srba koja je imala za cilj prikrivanje zločina, ostaci iz primarne masovne grobnice u Branjevu premješteni u 45 kilometara udaljenu Kamenicu. DNK analizom je utvrđena veza između grobnica Čančarski put i primarne grobnice Kozluk, gdje su također zakopane žrtve masakra u Srebrenici.

Prema izvještaju MKSJ-a, primarna masovna grobnica u Branjevu sadržavala je ostatke ukupno 1.751 osobe.

Grobnice u Kamenici otkrivene su ili u dvorištima kuća koje su pripadale Bošnjacima, ili na livadama pored puta. Čančarski put 11 nalazi se na livadi okruženoj šumom i kućama. Lokacija je neoznačena. Međutim, mještani Kamenice su nekoliko grobnica na tom području obilježili spomen-pločama u čast srebreničkih žrtava.

Forenzički izvještaji i iskazi svjedoka dati pred MKSJ-om, uključujući i svjedočenja ljudi koji su bili dio odreda za ubijanje, potvrdili su da je većina žrtava pronađenih u grobnici Branjevo ubijena u Domu kulture Pilica sredinom jula 1995. od strane snaga bosanskih Srba.

Vojnicima na Vojnoj farmi Branjevo je 16. jula 1995. godine dato naređenje da odu do Doma kulture Pilica, koji se nalazio oko pet kilometara istočno od farme, i da ubiju oko 500 Bošnjaka koji su tamo bili zatočeni. Prema opisu unutrašnjosti Doma kulture Pilica, leševi su bili “nagomilani jedni na druge, jednostavno ležali su razbacani posvuda”, a tijela – od kojih su dva pripadala ženama – bila su obučena u civilnu odjeću. Tijela su potom zakopana na Vojnoj farmi Branjevo, a zatim prebačena u sekundarne masovne grobnice, uključujući i grobnice Čančarski put.

MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu do sada su za zločine u vezi sa Srebrenicom osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni.

Čančarski put 10 (također poznata i kao Kamenica 10) je sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Kamenica, 50 kilometara od Srebrenice i oko 13 kilometara od Zvornika. Na području Kamenice postoji 13 sekundarnih masovnih grobnica s posmrtnim ostacima žrtava masakra počinjenog od snaga bosanskih Srba u Srebrenici u julu 1995. godine.

Masovna grobnica Čančarski put 10 ekshumirana je između između juna i augusta 2006. godine od Federalne komisije za nestale osobe. Pronađena su 1.153 posmrtna ostatka, dok je 380 osoba identifikovano. 

DNK analiza Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) pokazala je vezu između ove sekundarne grobnice i primarne grobnice u Branjevu, na čijem su terenu uočene promjene. Prema forenzičkom izvještaju Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) o ekshumacijama žrtava Srebrenice, to znači da su posmrtni ostaci nekih osoba pronađeni i na lokacijama Kozluk i Čančarski put 10.

Istraga je također pokazala DNK veze između Čančarskog puta 10 i još sedam grobnica na istom području (Čančarski put 4, 5, 6, 8, 9, 11 i 12). To ukazuje da su, u okviru operacije snaga bosanskih Srba koja je imala za cilj prikrivanje zločina, ostaci iz primarne masovne grobnice u Branjevu premješteni u 45 kilometara udaljenu Kamenicu. DNK analizom je utvrđena veza između grobnica Čančarski put i primarne grobnice Kozluk, gdje su također zakopane žrtve masakra u Srebrenici.

Prema izvještaju MKSJ-a, primarna masovna grobnica u Branjevu sadržavala je ostatke ukupno 1.751 osobe.

Grobnice u Kamenici otkrivene su ili u dvorištima kuća koje su pripadale Bošnjacima, ili na livadama pored puta. Čančarski put 10 nalazi se na livadi okruženoj kućama, pored puta. Lokacija je neoznačena. Međutim, nekoliko grobnica na tom području mještani Kamenice su obilježili spomen-pločama u čast srebreničkih žrtava.

Forenzički izvještaji i iskazi svjedoka dati pred MKSJ-om, uključujući i svjedočenja ljudi koji su bili dio odreda za ubijanje, potvrdili su da je većina žrtava pronađenih u grobnici Branjevo ubijena u Domu kulture Pilica sredinom jula 1995. od strane snaga bosanskih Srba.

Vojnicima na Vojnoj farmi Branjevo 16. jula 1995. godine dato je naređenje da odu do Doma kulture Pilica, koji se nalazio oko pet kilometara istočno od farme, i da ubiju oko 500 Bošnjaka koji su tamo bili zatočeni. Prema opisu unutrašnjosti Doma kulture Pilica, leševi su bili “nagomilani jedni na druge, jednostavno ležali su razbacani posvuda”, a tijela – od kojih su dva pripadala ženama – bila su obučena u civilnu odjeću. Tijela su potom pokopana na Vojnoj farmi Branjevo, a zatim prebačena u sekundarne masovne grobnice, uključujući i grobnice Čančarski put.

MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu do sada su za zločine u vezi sa Srebrenicom osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni.

Čančarski put 9 (poznat i kao Kamenica 9) je sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Kamenica, 50 kilometara od Srebrenice i oko 13 kilometara od Zvornika. Na području Kamenice postoji 13 sekundarnih masovnih grobnica s posmrtnim ostacima žrtava masakra počinjenog u Srebrenici u julu 1995. godine.

Masovna grobnica Čančarski put 9 ekshumirana je između oktobra i novembra 2007. godine od strane Federalne komisije za nestale osobe Bosne i Hercegovine. Pronađeni su posmrtni ostaci 616 osoba, dok ih je 186 identifikovano.

DNK analize sprovedene od Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) pokazale su vezu između ove sekundarne grobnice i primarne grobnice na Branjevu, na čijem su terenu uočene promjene. Prema forenzičkom izvještaju Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) o ekshumacijama žrtava Srebrenice, to znači da su posmrtni ostaci nekih osoba pronađeni i na lokacijama Branjevo i Čančarski put 9.

Istraga je također pokazala DNK veze između Čančarskog puta 9 i još sedam drugih grobnica na istom području (Čančarski put 4, 5, 6, 8, 10, 11 i 12). To ukazuje da su ostaci iz primarne masovne grobnice u Branjevu premješteni u 45 kilometara udaljenu Kamenicu. DNK analizom je utvrđena veza između grobnica Čančarski put s primarnom grobnicom Kozluk.

Prema MKSJ-u, u primarnoj masovnoj grobnici Branjevo nalazila se ukupno 1.751 žrtva.

Grobnice u Kamenici otkrivene su ili u dvorištima kuća koje su pripadale Bošnjacima, ili na livadama pored puta. Čančarski put 9 nalazi se pored puta, na livadi. Lokacija ostaje neoznačena, mada su nekoliko grobnica na tom području mještani Kamenice obilježili spomen-pločama u čast srebreničkih žrtava.

Forenzički izvještaji i iskazi svjedoka dati pred MKSJ-om, uključujući i svjedočenja ljudi koji su bili dio odreda za ubijanje, potvrdili su da je većina žrtava pronađenih u grobnici Branjevo ubijena u Domu kulture Pilica sredinom jula 1995. od strane snaga bosanskih Srba.

Vojnicima na Vojnoj farmi Branjevo je 16. jula 1995. godine dato naređenje da odu do Doma kulture Pilica, koji se nalazio oko pet kilometara istočno od farme, i da ubiju oko 500 Bošnjaka koji su tamo bili zatočeni. Prema opisu unutrašnjosti Doma kulture Pilica, leševi su bili “nagomilani jedni na druge, jednostavno ležali su razbacani posvuda”, a tijela – od kojih su dva pripadala ženama – bila su obučena u civilnu odjeću. Tijela su potom pokopana na Vojnoj farmi Branjevo, a zatim prebačena u sekundarne masovne grobnice, uključujući i grobnice Čančarski put.

MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu do sada su za zločine u vezi sa Srebrenicom osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni.

Masovna grobnica otkrivena je 2001. godine u Centru za obuku policije “13. maj” u beogradskom predgrađu Batajnica, oko 20 kilometara od centra glavnog grada Srbije.

Grobnica je otkrivena godinu dana nakon svrgavanja s vlasti tadašnjeg autoritarnog predsjednika Slobodana Miloševića, koji je vladao tokom ratova devedesetih. To se smatralo prvim znakom spremnosti nove demokratske vlade da se suoči sa ulogom Srbije u ratu na Kosovu (1998.–1999.), u kojem je ubijeno 13.000 ljudi, dok je milion protjerano. Većina ubijenih i protjeranih su bile osobe albanske nacionalnosti.

U Batajnici su pronađeni posmrtni ostaci 744 osobe, Albanaca s Kosova, ubijenih u proljeće 1999. od Jugoslovenske vojske, srpske policije i paravojnih formacija. Većina žrtava bili su civili – muškarci, žene, djeca i starije osobe. Uz njihove posmrtne ostatke, forenzički timovi pronašli su i nakit, olovke, kutije cigareta, klikere, digitrone, razne karte i jedan domaći zadatak iz historije. Iako se Batajnica smatra jednom masovnom grobnicom, ona se zaista sastoji od pet masovnih grobnica i tri povezana elementa. 

Tijela su u periodu od tri mjeseca – u aprilu, maju i junu 1999. godine – u Beograd prebačena kamionima iz primarnih grobnica ili s mjesta likvidacije na Kosovu. Ova operacija prikrivanja zločina bila je zajednička operacija srpskog rukovodstva, policije, vojske i komunalnih službi.

S obzirom da je istovremeno sa sprovođenjem ove operacije trajalo i NATO bombardovanje Jugoslavije, policijski centar u Batajnici je napušten, zbog strahovanja da može biti meta napada Zapadne alijanse. Oni koji su učestvovali u zataškavanju zločina nadali su se da će masovna grobnica ostati tajna, međutim ostali su vidljivi tragovi promjene terena i guma kamiona.

Osobe uključene u operaciju imale su sklopljen “pakt o tajnosti”, ali nakon svrgavanja Miloševićevog režima mnogi su odlučili da progovore, jer su se bojali krivičnog gonjenja od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). U to vrijeme MKSJ već je bio optužio Miloševića za ratne zločine u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, a optužbe su uključivale i operacije prikrivanja ratnih zločina širom bivše Jugoslavije. Milošević je preminuo prije nego mu je izrečena presuda.

MKSJ je donio dvije presude kojima je nekoliko državnih i vojnih zvaničnika proglašeno krivim za prikrivanje zločina transportovanjem tijela ratnih žrtava s Kosova u Srbiju. Među njima su bili oficiri Jugoslovenske vojske Nebojša Pavković, Dragoljub Ojdanić i Sreten Lukić, zvaničnici Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, Sreten Lukić i Vlastimir Đorđević, kao i potpredsjednik Vlade Jugoslavije Nikola Šainović.

Masovna grobnica se još uvijek nalazi u krugu policijskog centra i javne posjete nisu dozvoljene. Sve posjete treba odobriti policija, što se rijetko dešava. U blizini masovne grobnice izgrađena je nova pravoslavna crkva, što neki smatraju uvredom albanskih žrtava. Bilo je i poziva da Batajnica postane memorijalni centar, ali to se nije dogodilo.

Masovna grobnica u blizini farme Ovčara nalazi se na pet kilometara udaljenosti od Vukovara, u istočnoj Hrvatskoj. Grobnica je otkrivena 1992. godine. U njoj su pronađeni posmrtni ostaci 200 osoba, od kojih su 192 identifikovane. Svi su ubijeni u skladištu farme, gdje su dovedeni iz bolnice u Vukovaru nakon što je ovaj opkoljeni grad u novembru 1991. pao u ruke Jugoslovenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih formacija.

Masovnu grobnicu na farmi Ovčara su prvi put, u decembru 1992. godine, identifikovali zvaničnici Ujedinjenih nacija (UN), ali im nije bilo dozvoljeno da je istraže. Misija UN-a je ponovo posjetila ovo područje 1993. godine, ali ni tada im vlasti srpskih pobunjenika u Hrvatskoj, koje su to područje držale pod svojom kontrolom do kraja rata, nisu dozvolile istragu.

Ekshumacije na tom području započele su u augustu 1996. godine, nakon što su pobunjeničke snage poražene. Grobnica je dugačka deset metara, široka sedam, a duboka jedan i po do dva metra.

Prije rata, farma Ovčara bila je dio vukovarskog poljoprivrednog kombinata VUPIK, koji je privatizovan 2010. godine. Farma je danas dio državnog Memorijalnog centra Domovinskog rata. Na mjestu gdje je pronađena masovna grobnica, u decembru 1998. godine postavljen je spomenik u znak sjećanja na žrtve. Zasađeno je i 200 grmova, po jedan za svaku žrtvu. Skladište u kojem su počinjena ubistva, danas je Spomen–dom Ovčara, otvoren 2006. godine.

Vukovar je, nakon tromjesečne opsade, zauzet 18. novembra 1991. godine. Neki branitelji grada su se sakrili u vukovarsku bolnicu, gdje su sutradan srpske snage zarobile oko 250 ljudi i odvele ih na farmu Ovčara. Zatvorenici su u skladištu farme, koje su čuvali pripadnici JNA, premlaćivani i mučeni.

Kada se 20. novembra JNA povukla, farmu su preuzele srpske paravojne snage, koje su nastavile s premlaćivanjem i mučenjem zatočenika. U večernjim satima, paravojne formacije su zarobljenike iz skladišta izvele u grupama od po 20 ljudi, strijeljale ih i pokopale.

Dvanaest osoba je osuđeno na ukupno 161 godinu zatvora zbog ubistava na farmi Ovčara. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osudio je pukovnika JNA Mileta Mrkšića, komandanta 1. gardijske motorizovane brigade i Operativne grupe Jug, na 20 godina zatvora i majora JNA Veselina Šljivančanina, oficira za bezbjednost 1. gardijske motorizovane brigade i Operativne grupe Jug, na deset godina zatvora. Pred sudovima u Srbiji je za učešće u zločinu na farmi Ovčara osuđeno 10 pripadnika paravojne jedinice “Leva supoderica” i Teritorijalne odbrane Vukovara.

Masovna grobnica se nalazi na Novom groblju u Vukovaru, u istočnoj Hrvatskoj. Ekshumirana je 1998. godine. Na ovoj lokaciji pronađeni su posmrtni ostaci 938 osoba, od kojih je 859 identifikovano. To je najveća masovna grobnica iz rata u Hrvatskoj.

Vjeruje se da ostaci pronađeni u ovoj masovnoj grobnici pripadaju ljudima koji su ubijeni tokom tromjesečne opsade Vukovara 1991. godine i nakon pada grada u ruke Jugoslovenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih formacija, ali i ostaci ljudi koji su umrli prirodnom smrću zbog poteškoća da dobiju medicinski tretman dok je grad bio pod srpskom kontrolom.

Mjesto na kojem je pronađena masovna grobnica danas je Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata, gdje je postavljeno 938 bijelih mramornih križeva, po jedan za svaku žrtvu. U oktobru 2000. godine, u središnjem dijelu groblja postavljen je bronzani spomenik visok četiri metra.

Masovna grobnica pronađena je 1998. godine, kada je Hrvatska povratila kontrolu nad istočnom teritorijom koju su držali srpski pobunjenici. Iskopavanja su vršena od aprila do jula 1998. godine.

Od 859 identifikovanih posmrtnih ostataka, 644 pripadaju Hrvatima, a 358 ih je klasifikovano kao civilne žrtve. Ovo je uglavnom sekundarna masovna grobnica, jer su posmrtni ostaci mahom premješteni iz drugih masovnih grobnica ili čak i sa regularnih groblja.

JNA i paravojne formacije ušle su u Vukovar 18. novembra 1991. godine, nakon 87-dnevne opsade tokom koje je grad uništen. Preko 200 zatvorenika je pogubljeno na obližnjoj farmi Ovčara. Većina njih je sahranjena u masovnoj grobnici na farmi, dok je 13 žrtava pronađeno u masovnoj grobnici Novo groblje.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) nije nikoga osudio za zločine počinjene tokom i nakon opsade Vukovara, osim za ubistva na Ovčari. Jugoslovenski predsjednik Slobodan Milošević i vođa pobunjenih Srba iz Hrvatske Goran Hadžić optuženi su, između ostalog, i za progon, prisilno premještanje, ubistva i uništavanje imovine tokom i nakon opsade, ali obojica su preminuli prije završetka suđenja.

Hrvatski sudovi osudili su ukupno 20 osoba za zločine povezane s Vukovarom. Osuđeni su na ukupno 229 i po godina zatvora. Viši sud u Beogradu također je osudio jednu osobu na devet godina zatvora.