Jezero Perućac

Jezero Perućac je vještačko jezero na Drini, na granici Bosne i Hercegovine i Srbije, između Višegrada (BiH) i Bajine Bašte (Srbija). Ova lokacija je korištena za odlaganje leševa tokom oba svjetska rata, kao i tokom sukoba 1990-ih.

Do sada je identifikovano 238 osoba čiji su posmrtni ostaci pronađeni u jezeru Perućac a koje su u ratu ’90-ih ubijene ili od pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS) ili Vojske Jugoslavije (VJ) i policije. Neke žrtve čija su tijela pronađena u jezeru ubijene su tokom rata u BiH (1992–1995.) u Srebrenici, Zvorniku i Višegradu, a 84 pronađena tijela pripadaju žrtvama rata na Kosovu (1998–1999.).

Lokacija masovne grobnice je neoznačena, a jezero Perućac je popularno turističko odredište sa vikendicama, restoranima, kafićima i objektima za vodene sportove. Ovo vještačko jezero napravljeno je 1966. godine za potrebe hidroelektrane u Bajinoj Bašti, udaljene oko 13 kilometara od jezera.

Prvu ekshumaciju posmrtnih ostataka iz jezera sprovela je Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) u septembru 2001. godine, kada su pronađeni posmrtni ostaci Albanaca s Kosova.

Deset godina kasnije, nakon što je na zahtjev Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH) i Radne grupe za nestale osobe u Prištini lokacija ponovo pregledana, na njoj su sprovedena iskopavanja, prilikom kojih su pronađeni posmrtni ostaci uglavnom bošnjačkih žrtava ubijenih tokom rata u BiH.

Još posmrtnih ostataka pronađeno je 2013. godine, kada su vlasti spustile nivo jezera.

U jezeru su pronađeni posmrtni ostaci desetero djece, od kojih je najmlađe – dječak Haris Podžić – imalo tri i po godine. Pronađeni su i posmrtni ostaci 40 žena, većinom iz Višegrada.

Sudije Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) su zločine počinjene u Višegradu tokom rata u BiH opisali kao jednu od “najzloglasnijih kampanja za deportaciju Bošnjaka”. Većina tijela bačena je u Drinu, ali ih je struja odnijela do jezera.

Tijela žrtava ubijenih tokom rata na Kosovu bačena su direktno u jezero. Nakon što su neki leševi počeli plutati u blizini brane hidroelektrane na jezeru Perućac, Vlastimir Đorđević, visoki zvaničnik Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, rekao je da „treba preduzeti mjere za raščišćavanje terena”. Potom je uslijedila tajna državna operacija premještanja tijela iz vode u masovnu grobnicu na obali.

Operaciju su izveli operativci Ministarstva unutrašnjih poslova, među kojima je bio i Đorđević, koji je kasnije od MKSJ-a osuđen na 18 godina zatvora.

MKSJ je procesuirao nekoliko drugih osoba zbog zločina povezanih s masovnom grobnicom na jezeru. Tribunal je osudio Mitra Vasiljevića, bivšeg pripadnika paravojne grupe „Beli orlovi”, na 15 godina zatvora zbog zločina počinjenih na tom području. Osudio je i Milana i Sredoja Lukića, vođe iste paravojne grupe, na doživotni zatvor, odnosno 30 godina zatvora.

Zeleni Jadar 6

Zeleni Jadar je područje koje se nalazi na oko 20 kilometara južno od Srebrenice u istočnoj Bosni, i na kome je pronađeno najmanje sedam tajnih grobnica. Sve otkrivene masovne grobnice su sekundarne i povezane su s pokušajem prikrivanja masakara u Srebrenici počinjenih u julu 1995.

Masovna grobnica Zeleni Jadar 6 otkrivena je 2001. godine i iz nje su ekshumirani posmrtni ostaci 135 osoba.

Od Srebrenice ima pola sata vožnje do brda Zeleni Jadar, gdje i na lijevoj i na desnoj strani puta, u šumama i poljima, leže neoznačene grobnice.

Prema izvještaju istražitelja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), većina žrtava pokopanih na ovom mjestu bili su muškarci, starosti od osam do 65 godina. Šest ih je imalo 17 godina ili manje. Većina pronađenih tijela na sebi je još uvijek imala odjeću, dok je kod nekih bilo znakova opekotina. Utvrđeno je da je velika većina njih umrla od povreda iz vatrenog oružja. Pronađeno je samo nekoliko ličnih stvari – satova i predmeta povezanih sa pušenjem. Primarna masovna grobnica iz koje su posmrtni ostaci žrtava premješteni u Zeleni Jadar 6 bila je ona u Glogovi, locirana u blizini Bratunca.

Kao i kod masovne grobnice Zeleni Jadar 5, i ovdje su pronađeni beton, gips i drugi građevinski materijali koji se poklapaju sa onim iz skladišta na farmi u Kravici kod Bratunca. Tamo su, 13. i 14. jula 1995. godine, snage bosanskih Srba ubile 1.313 Bošnjaka.

Nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine, više od 7.000 muškaraca Bošnjaka je ubijeno, a većina njih je pokopana u šest primarnih masovnih grobnica: Branjevo, Kozluk, brana Petkovci, Cerska, Orahovac i Glogova. Na ovim lokacijama su tokom septembra i oktobra 1995. godine snage bosanskih Srba iskopale primarne grobnice, a zatim su, u pokušaju prikrivanja zločina, tijela prebačena u sekundarne grobnice.

Iskopavanje i prenošenje leševa iz Glogove u Zeleni Jadar obavljano je noću, u periodu između 24. augusta i 23. oktobra 1995. godine. Prema uputstvima komandanata Vojske Republike Srpske (VRS) Vujadina Popovića i Vidoja Blagojevića, operaciju prebacivanja tijela u sekundarne grobnice pomogao je i Momir Nikolić, također visoko pozicionirani oficir VRS-a.

Operacija premještanja posmrtnih ostataka, odnosno njihovo iskopavanje i ponovno zakopavanje, nazvana je „asanacija” – što je termin koji se odnosi na poduzimanje higijenskih i sanitarnih mjera. Prema Nikoliću, „asanacija” je obično uključivala uklanjanje i sahranjivanje mrtvih tijela s bojnog polja, ali u ovom slučaju termin se odnosio na premještanje tijela, pokopanih u Glogovi, u manje sekundarne grobnice na području oko Srebrenice, posebno u Zelenom Jadru. Ovo je trebala biti tajna operacija, ali je izvedena otvoreno i zahtijevala je uključivanje velike radne snage, resursa, sredstava i vozila.

Vojna policija Bratunačke brigade obezbjeđivala je put od Bratunca do Srebrenice kako bi olakšala kretanje vozila kroz naseljena područja, kao i do mjesta grobnice koju su kopali pripadnici opštinske civilne zaštite Bratunac. Uključeni su bili i civilni policajci. Za radove iskopavanja korišteni su bageri-utovarivači i bageri-rovokopači, kao i četiri do pet kamiona koji su korišteni za transport tijela od Glogove do Zelenog Jadra.

MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu do sada su za zločine u vezi sa Srebrenicom osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni.

Zeleni Jadar 5

Zeleni Jadar je područje koje se nalazi na oko 20 kilometara južno od Srebrenice u istočnoj Bosni. Na toj lokaciji je pronađeno najmanje sedam tajnih grobnica. Sve pronađene masovne grobnice su sekundarne. Prva otkrivena, poznata kao Zeleni Jadar 5, pronađena je 1998. godine. Prilikom ekshumacije u njoj su pronađeni posmrtni ostaci žrtava genocida u Srebrenici koji se dogodio u julu 1995. godine.

Područje je neoznačeno – uz obje strane puta bila su raštrkana skrivena mjesta na kojima su pronađene žrtve, neke su pokopane dublje u šumi, neke u poljima, a neke blizu rijeke koja nosi isto ime kao i ovo područje, Jadar.

Mnogi dijelovi tijela pronađeni u grobnicama Zeleni Jadar poklapaju se s posmrtnim ostacima pronađenim u grobnicama Glogova 1 i 2. Veza između svih grobnica na ovom području – Zeleni Jadar 1A, 1B, 2, 3, 4, 5 i 6 – sa primarnom grobnicom Glogova 1 ustanovljena je putem identifikacije posmrtnih ostataka pronađenih na lokaciji Glogova 1 i onih pronađenih u nekoj od nabrojanih sekundarnih grobnica, a koji su pripadali istim osobama.

Na početku iskopavanja, forenzički timovi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) primijetili su da je većina pronađenih tijela bila nepotpuna, većina žrtava je imala odjeću, a kod relativno malog broja žrtava pronađene su lične stvari, poput satova, nakita, predmeta u vezi s pušenjem, dokumenata…

Pronađene žrtve bile su uzrasta od osam do 65 godina. Jedna od najmlađih žrtava je 14-godišnji Senad Beganović, čiji su dijelovi tijela nađeni u četiri masovne grobnice, uključujući i Zeleni Jadar 5.

Prema forenzičkom izvještaju MKSJ-a, većina žrtava imala je rane od metaka, dok je nekolicina imala povrede od eksplozija i eksplozivnih naprava.

Sedam grobnica u Zelenom Jadru može se povezati s pogubljenjima u skladištu na farmi u Kravici, u blizini Bratunca. Tamo su, 13. i 14. jula 1995. godine, snage bosanskih Srba ubile 1.313 Bošnjaka.

Na Zelenom Jadru pronađeni su i ostaci žrtava strijeljanih u hangaru iza škole „Vuk Karadžić” u Bratuncu, u kojoj je 13. jula 1995. bilo zatočeno 400 Bošnjaka.

MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu do sada su za zločine u vezi sa Srebrenicom osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni.

Branjevo

Masovna grobnica u Branjevu, u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini, jedna je od prvih pet masovnih grobnica otkrivenih gotovo godinu dana nakon završetka rata. Pronašli su je istražitelji Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) na oko 130 metara od Vojne farme Branjevo, gdje je u julu 1995. pogubljeno više od 1.000 Bošnjaka iz Srebrenice.

To je duboka primarna grobnica na ivici velikog obradivog polja u blizini sela Pilica, na zapadnoj strani rijeke Drine, preko mosta iz susjedne Srbije.

Mjesto na kojem je pronađena grobnica danas je gotovo neprepoznatljivo i teško ga je pronaći, jer se nalazi usred nedavno izgrađenog sela, raširenog među privatnim kućama, poljoprivrednim poljima i malom šumom.

Zgrada na Vojnoj farmi Branjevo je nakon rata srušena, a vlasti Republike Srpske su na tom mjestu izgradile novo naselje sa crkvom, privatnim kućama, trgovinama i drugim objektima. Zemljište je prvobitno pripadalo preduzeću Agroprom, ali ga je Zvornička brigada VRS-a 1994. godine oduzela i koristila za proizvodnju hrane za vojnike.

Preliminarno izviđanje područja izvršeno je u aprilu 1996. godine, dok je u oktobru te iste godine obavljena obdukcija žrtava.

Došlo se do saznanja da su žrtve ubijene dalje od grobnice, a potom smještene u nju. Ruke 77 žrtava bile su vezane. Prema forenzičkom izvještaju Ljekara za ljudska prava, sve žrtve pronađene u masovnoj grobnici nosile su civilnu odeću, sa izuzetkom jedne osobe koja je imala vojne pantalone.

Forenzički izvještaji i iskazi svjedoka dati pred MKSJ-om, uključujući i svjedočenja ljudi koji su bili dio odreda za ubijanje, potvrdili su da su snage bosanskih Srba većinu žrtava pronađenih u grobnici Branjevo ubile sredinom jula 1995. u Domu kulture Pilica.

Nakon pada Srebrenice, zarobljeni Bošnjaci su autobusima dovezeni na Vojnu farmu Branjevo na pogubljenje. Preživjeli su opisali kako su ih u grupama vodili do livade prekrivene leševima i govorili im da okrenu leđa. Vojnicima na Vojnoj farmi Branjevo 16. jula 1995. godine dato je naređenje da odu do Doma kulture Pilica, koji se nalazio oko pet kilometara istočno od farme, i da ubiju oko 500 Bošnjaka koji su tamo bili zatočeni. Tog popodneva su se iz pravca Doma kulture u samoj Pilici čuli zvuci pucnjave i eksplozije. Niko nije preživio pogubljenje. Prema opisu unutrašnjosti Doma kulture Pilica, leševi su bili „nagomilani jedni na druge, jednostavno ležali su razbacani posvuda”, a tijela – od kojih su dva pripadala ženama – bila su obučena u civilnu odjeću. Tijela su potom zakopana na Vojnoj farmi Branjevo.

MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu do sada su za zločine u vezi sa Srebrenicom osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni.

Kozluk

Kozluk je primarna masovna grobnica u koju su ukopani Bošnjaci iz Srebrenice, u blizini sela Kozluk, 15 kilometara sjeveroistočno od Zvornika. Na lokaciju se dolazi putem koji prolazi pored fabrike mineralne vode i bezalkoholnih pića Vitinka u Kozluku i koji, kako se ide prema području koje se koristi za odlaganje smeća i vađenje šljunka pored rijeke Drine, prelazi u stazu. Mjesto grobnice je ostalo neobilježeno.

Istražitelji Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) su 1998. godine posjetili ovo mjesto i otkrili promjene terena. Vratili su se u junu 1999. i započeli proces ekshumacije. DNK ispitivanja Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) pokazala su da se u grobnici Kozluk nalazi 341 žrtva. Međutim, istrage su zaključile da su prije početka ekshumacije neka tijela žrtava uklonjena iz grobnice u pokušaju Vojske Republike Srpske (VRS) da se ubistva prikriju.

Nakon pogubljenja, žrtve ubijene na lokaciji Kozluk nisu bile sahranjivane u jame, već su prekrivene zemljom. Žrtve su nosile civilnu odjeću. Prije egzekucije, na ovoj lokaciji su bile deponovane hiljade razbijenih zelenih staklenih boca, kao i etikete za boce, iz obližnje fabrike Vitinka. To je, pored DNK analiza, analiza tla i velikog broja tijela koja su imala ligature i poveze za oči, bio jedan od faktora koji su pomogli da se primarna masovna grobnica u Kozluku poveže sa sekundarnim masovnim grobnicama Čančarski put 1 (Kamenica 14), Čančarski put 2, Čančarski put 3, Čančarski put 7 i Čančarski put 13.

U presudi koju je MKSJ izrekao na suđenju Draganu Jokiću, načelniku inžinjerije Zvorničke brigade, i Vidoju Blagojeviću, komandantu Bratunačke brigade VRS-a, navodi se da je 15. ili 16. jula 1995. godine, ili oko tog datuma, vojno osoblje VRS-a, pod komandom i kontrolom komandanata Ratka Mladića, Radislava Krstića i drugih, prebacilo približno 500 muškaraca Bošnjaka na izolovano mjesto u blizini Kozluka, koje se nalazilo u zoni odgovornosti Zvorničke brigade. Vojnici su ih na tom mjestu pogubili automatskim oružjem. Dana 16. jula 1995. ili približno tom datumu, pripadnici Inžinjerijske čete Zvorničke brigade, pod kontrolom Mladića, Krstića i drugih, pokopali su žrtve u masovnu grobnicu na tom mjestu. Jokić je pomagao u planiranju, nadgledanju, organizaciji i sprovođenju ukopa.

Blagojević je osuđen na 15 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja ubistava i progona Bošnjaka, uključujući i one pogubljene na Kozluku. Jokić je osuđen na devet godina zatvora zbog ubistava Bošnjaka na nekoliko lokacija, uključujući Kozluk, kao i za pružanje inženjerskih resursa i osoblja za kopanje grobnica za žrtve.

Sudsko vijeće MKSJ-a također je utvrdilo da je Vujadin Popović, načelnik za bezbjednost Drinskog korpusa VRS-a, znao za operaciju ubijanja Bošnjaka, te ju je organizovao zajedno s Ljubišom Bearom, načelnikom Uprave za bezbjednost Glavnog štaba VRS-a, i Dragom Nikolićem, načelnikom bezbjednosti Zvorničke brigade VRS-a. Popović je prisustvovao pogubljenjima u Kozluku, kao i egzekucijama u Orahovcu. MKSJ je Popovića, Bearu i Nikolića osudio i za učešće u genocidu nad Bošnjacima iz Srebrenice.

Srećko Aćimović, komandant Drugog bataljona Zvorničke brigade VRS-a, postupajući po naređenjima komande Zvorničke brigade, obezbijedio je municiju i izdao naredbu za prevoz zatvorenika na obalu rijeke Drine u Kozluku, gdje su zatim ubijeni i pokopani. Sud Bosne i Hercegovine osudio je Aćimovića na devet godina zatvora zbog pomaganja genocida.

Tokom četvrte ekshumacije u Kozluku, 2015. godine, pronađena je još jedna grobnica, s posmrtnim ostacima 55 osoba – 15 kompletnih i 40 nekompletnih tijela. S obzirom da su neki posmrtni ostaci prebačeni iz Kozluka na druge lokacije, nastavlja se potraga za još najmanje 200 tijela.

Glogova 2

Masovna grobnica Glogova 2 otkrivena je u septembru 1999. godine u istoimenom selu u istočnoj bosanskoj opštini Bratunac. Iskopavanja su trajala od sredine septembra do kraja oktobra u blizini zemljanog puta između Konjević-Polja i Bratunca. Teren na kojem je pronađena grobnica, u velikoj mjeri je istrpio promjene, a sama grobnica se sastojala od nekoliko manjih podgrobnica, u kojima je pronađeno ukupno 140 posmrtnih ostataka.

Većina ljudi sahranjenih u ovoj masovnoj grobnici bili su muškarci. Najmanje 41 osoba je bila u dobi od 14 do 24 godine. Većina je imala rane od metaka.

Lokacija masovne grobnice je ostala neoznačena. Leži na otvorenim poljima pored prometnog seoskog puta, okružena s nekoliko kuća.

Tačnu lokaciju otkrili su istražitelji Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) nakon što su Sjedinjene Američke Države (SAD) dostavile avionski snimak koji pokazuje promjene terena.

Na aviosnimcima napravljenim 17. jula 1995. godine, u blizini lokacije vide se parkirani buldožeri i promjene tla, dok su snimci iz oktobra te iste godine zabilježili dodatne aktivnosti iskopavanja.

Glogova 2 je primarna masovna grobnica u kojoj su nađena tijela žrtava koje su snage bosanskih Srba ubile tokom pada Srebrenice u julu 1995. godine. Nakon dodatne forenzičke analize posmrtnih ostataka, utvrđeno je da je, u dodatnom pokušaju prikrivanja ubistava, određeni broj žrtava iz Glogove 2 prebačen 40 kilometara dalje, u masovnu grobnicu Zeleni Jadar 5.

Poređenje tragova na čahurama pronađenim u grobnici Zeleni Jadar 5 sa onima pronađenim na mjestu pogubljenja u skladištu u Kravici, gdje su strijeljani mnogobrojni Bošnjaci iz Srebrenice, pokazalo je, prema istražiteljima MKSJ-a, da je određeni broj ljudi ukopanih u grobnicama Zeleni Jadar 5 i Glogova 2 ubijen u skladištu u Kravici.

Mnogobrojne domaće i međunarodne presude utvrdile su da su snage bosanskih Srba 13. i 14. jula 1995. godine u hangaru na poljoprivrednom dobru u Kravici ubile 1.313 Bošnjaka iz Srebrenice. Između 14. i 16. jula stigla je teška mehanizacija i tijela žrtava su prebačena u masovne grobnice u obližnjim selima Glogova i Ravnice.

Do sada su MKSJ i domaći sudovi na Balkanu zbog zločina u Srebrenici osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni.

Liplje 2

Liplje 2 je sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Liplje, osam kilometara jugozapadno od Zvornika. Lokaciju je u augustu 1998. ekshumirao tim Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Pronađeni su posmrtni ostaci 191 osobe, dok su 163 identifikovane.

DNK analiza je pokazala veze između ove sekundarne grobnice i primarne grobnice na brani Petkovci, gdje su na terenu bile vidljive promjene. Prema forenzičkom izvještaju MKSJ-a o ekshumacijama u vezi sa Srebrenicom, to znači da su posmrtni ostaci jedne osobe pronađeni u najmanje dvije različite grobnice. Istraga je također pokazala DNK veze između ove i druge četiri grobnice koje se nalaze na tom području. To ukazuje da su posmrtni ostaci iskopani iz primarne masovne grobnice na brani Petkovci prebačeni na lokalitet Liplje, udaljen oko 20 kilometara.

Grobnica se nalazi na livadi oko koje ima nekoliko kuća i mali most, u blizini grobnice Liplje 1. Pored nje nalaze se dvije spomen-ploče, jedna u znak sjećanja na Bošnjake zatočene 1992. u logoru u selu, a druga posvećena ubijenima u selima Snagovo, Liplje, Jošanica, Samari, Sultanovići i Novo Selo u periodu od 1992. do 1995. godine. Sama grobnica je neoznačena.

Dana 14. jula 1995. godine, vojska i policija bosanskih Srba transportovale su približno 1.000 muškaraca Bošnjaka iz Srebrenice, iz mjesta zatočenja koja su se nalazila u Bratuncu i oko njega. Muškarci su prevezeni u školu u Petkovcima, deset kilometara od Zvornika. Toga dana, kao i u ranim jutarnjim satima 15. jula 1995. godine, vojska i policija bosanskih Srba napale su i strijeljale muškarce koji su bili zatočeni u školi.

Otprilike 14. jula i u ranim jutarnjim satima 15. jula 1995. godine, pripadnici Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), uključujući i vozače i kamione Šestog pješadijskog bataljona, transportovali su preživjele Bošnjake iz škole u Petkovcima na područje ispod brane Petkovci, gdje su ih vojnici i policajci strijeljali automatskim oružjem. U jutarnjim satima 15. jula, pripadnici inženjerijske čete Zvorničke brigade, zajedno s drugim pojedincima i jedinicama, pokopavali su žrtve bagerima i drugom teškom opremom, dok su se pogubljenja nastavljala.

Čovjek koji se sakrio ispod mrtvih tijela kako bi izbjegao pogubljenje na brani, na suđenju bivšem generalu VRS-a Ratku Mladiću pred MKSJ-om rekao je da je, kada je doveden u Petkovce, polje ispod brane “već bilo prekriveno tijelima”. Preživjeli, koji je svjedočio kao zaštićeni svjedok RM-253, ispričao je da je pao na zemlju čim su vojnici otvorili vatru na njegovu grupu i sakrio glavu ispod nogu nekih zatvorenika koji su već bili mrtvi, u nadi da će preživjeti.

Dok su se RM-253 i još jedan preživjeli skrivali, vidjeli su kako “utovarivač kupi tijela i baca ih na traktor, koji ih je odvozio dalje od mjesta ubistava”.

Do sada su MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu osudili za zločine u Srebrenici ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni.

Liplje 4

Liplje 4 je sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Liplje, osam kilometara jugozapadno od Zvornika. Lokaciju je u oktobru i novembru 2001.  ekshumirala Federalna komisija za nestale osobe. Pronađeni su ostaci 305 osoba, od čega je 269 identifikovano.

DNK analiza je pokazala veze između ove sekundarne grobnice i primarne grobnice na brani Petkovci, gdje su na terenu bile vidljive promjene. Prema forenzičkom izvještaju Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) o ekshumacijama u vezi sa Srebrenicom, to znači da su posmrtni ostaci jedne osobe pronađeni u najmanje dvije različite grobnice. Istraga je također pokazala DNK veze između ove i druge četiri grobnice koje se nalaze na ovom području. To ukazuje da su posmrtni ostaci, iskopani iz primarne masovne grobnice na brani Petkovci, prebačeni na lokalitet Liplje, udaljen oko 20 kilometara.

Grobnica Liplje 4 nalazi se na livadi, pored puta i kuće razrušene u ratu. Do danas je neoznačena.

Dana 14. jula 1995. godine, vojska i policija bosanskih Srba su približno 1.000 muškaraca Bošnjaka iz Srebrenice, iz mjesta za zatočenje u Bratuncu i oko njega, prevezli u školu u Petkovcima, deset kilometara od Zvornika. Toga dana i u ranim jutarnjim satima 15. jula 1995. godine, vojska i policija bosanskih Srba napale su i strijeljale muškarce koji su bili zatočeni u školi.

Otprilike 14. jula i u ranim jutarnjim satima 15. jula 1995. godine, pripadnici Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), uključujući i vozače i kamione Šestog pješadijskog bataljona, transportovali su preživjele Bošnjake iz škole u Petkovcima na područje ispod brane Petkovci, gdje su ih vojnici i policajci strijeljali automatskim oružjem. U jutarnjim satima 15. jula, pripadnici inženjerijske čete Zvorničke brigade, zajedno s drugim pojedincima i jedinicama, pokopavali su žrtve bagerima i drugom teškom opremom, dok su se pogubljenja nastavljala.

Čovjek koji se sakrio ispod mrtvih tijela kako bi izbjegao pogubljenje na brani, na suđenju bivšem generalu VRS-a Ratku Mladiću pred MKSJ-om rekao je da je, kada je doveden u Petkovce, polje ispod brane „već bilo prekriveno tijelima”. Preživjeli, koji je svjedočio kao zaštićeni svjedok RM-253, ispričao je da je pao na zemlju čim su vojnici otvorili vatru na njegovu grupu i sakrio glavu ispod nogu nekih zatvorenika koji su već bili mrtvi, u nadi da će preživjeti.

Dok su se RM-253 i još jedan preživjeli skrivali, vidjeli su kako “utovarivač kupi tijela i baca ih na traktor, koji ih je odvozio dalje od mjesta ubistava”.

Do sada su MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu osudili za zločine u Srebrenici ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni.

Liplje 7

Liplje 7 je sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Liplje, osam kilometara jugozapadno od Zvornika. Lokaciju je u septembru i oktobru 2005.  ekshumirala Federalna komisija za nestale osobe. Pronađeni su ostaci 482 osobe, dok ih je 113 identifikovano.

DNK analiza također je pokazala veze između ove sekundarne grobnice i primarne grobnice na brani Petkovci, gdje su na terenu bile vidljive promjene. Prema forenzičkom izvještaju Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) o ekshumacijama u vezi sa Srebrenicom, to znači da su posmrtni ostaci jedne osobe pronađeni u najmanje dvije različite grobnice. Istraga je također pokazala DNK veze između ove i druge četiri grobnice koje se nalaze na ovom istom području. To ukazuje da su posmrtni ostaci iskopani iz primarne masovne grobnice na brani Petkovci prebačeni na lokalitet Liplje, udaljen oko 20 kilometara.

Grobnica se nalazi pored puta, 500 metara od grobnice Liplje 1. Okružena je sa nekoliko kuća i šumom.

Dana 14. jula 1995. godine, vojska i policija bosanskih Srba su približno 1.000 muškaraca Bošnjaka iz Srebrenice, iz mjesta za zatočenje u Bratuncu i oko njega, prevezli u školu u Petkovcima, deset kilometara od Zvornika. Toga dana i u ranim jutarnjim satima 15. jula 1995. godine, vojska i policija bosanskih Srba napale su i strijeljale muškarce koji su bili zatočeni u školi.

Otprilike 14. jula i u ranim jutarnjim satima 15. jula 1995. godine, pripadnici Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), uključujući i vozače i kamione Šestog pješadijskog bataljona, transportovali su preživjele Bošnjake iz škole u Petkovcima na područje ispod brane Petkovci, gdje su ih vojnici i policajci strijeljali automatskim oružjem. U jutarnjim satima 15. jula, pripadnici inženjerijske čete Zvorničke brigade, zajedno s drugim pojedincima i jedinicama, pokopavali su žrtve bagerima i drugom teškom opremom, dok su se pogubljenja nastavljala.

Čovjek koji se sakrio ispod mrtvih tijela kako bi izbjegao pogubljenje na brani, na suđenju bivšem generalu VRS-a Ratku Mladiću pred MKSJ-om rekao je da je, kada je doveden u Petkovce, polje ispod brane “već bilo prekriveno tijelima”. Preživjeli, koji je svjedočio kao zaštićeni svjedok RM-253, ispričao je da je pao na zemlju čim su vojnici otvorili vatru na njegovu grupu i sakrio glavu ispod nogu nekih zatvorenika koji su već bili mrtvi, u nadi da će preživjeti.

Dok su se RM-253 i još jedan preživjeli skrivali, vidjeli su kako “utovarivač kupi tijela i baca ih na traktor, koji ih je odvozio dalje od mjesta ubistava“.

Do sada su MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu osudili za zločine u Srebrenici ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni.

Čančarski put 5

Čančarski put 5 jedna je od najvećih skrivenih grobnica pronađenih u blizini rijeke Kamenice u opštini Zvornik, na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine.

Tu su pronađeni posmrtni ostaci 506 osoba, od kojih je većina pripadala muškarcima. Ekshumaciju je od augusta do oktobra 2002. godine vršio Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH), uz pomoć Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP).

Masovna grobnica nalazi se na desnoj strani puta koji vodi kroz selo Donja Kamenica, na velikom travnatom polju, u čijoj blizini se nalazi napuštena kuća. Jedna je od rijetkih masovnih grobnica u BiH koja je obilježena malim spomenikom, na kojem je naveden broj žrtava i godina pogubljenja.

Većina žrtava pokopanih na ovoj lokaciji jesu Bošnjaci iz Srebrenice koje su snage bosanskih Srba ubile u julu 1995. godine.

Čančarski put 5 je sekundarna masovna grobnica. Neki posmrtni ostaci Bošnjaka iz Srebrenice su prvo bili pokopani u blizini mjesta pogubljenja u opštinama Zvornik i Bratunac, ali su zatim prebačeni na udaljenije lokacije. U vrijeme operacije zataškavanja zločina, područje oko Kamenice je napušteno, jer je većina Bošnjaka koji su tamo živjeli prije rata ili ubijena ili protjerana. Međutim, nakon završetka rata u novembru 1995. godine, bošnjačke izbjeglice su se počele vraćati i obnavljati kuće. Oni su prvi alarmirali na postojanje posmrtnih ostataka, koje su pronalazili u svojim dvorištima i poljima.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i lokalni sudovi na Balkanu do sada su za zločine u vezi sa Srebrenicom osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus četiri doživotne kazne.