Postoji niz grobnica žrtava rata u Kevljanima, selu na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine udaljenom 15 kilometara od Prijedora. Istražitelji Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) pronašli su i ekshumirali grobnice u periodu od 25. maja do 15. juna 1999. godine. Jedna od njih otkrivena je na livadi pored, u velikoj mjeri, uništene džamije i muslimanskog groblja. 

Kevljani se nalaze pet kilometara od Rudnika željezne rude Omarska, gdje je bio logor koji su vodile snage bosanskih Srba. Kao nestali bili su prijavljeni brojni ljudi zatočeni u ovom i u obližnjem logoru Keraterm u periodu između maja i augusta 1992. godine.

Istražitelji su utvrdili da su Kevljani jedno od mjesta na kojima su ukopani nestali logoraši iz Omarske. Dokazi pronađeni na tom mjestu, poput tragova koje su ostavili bageri, ukazuju na to da su grobnice nanovo iskopane, kako bi se tijela žrtava premjestila na druga mjesta.

Pritom su neka tijela raskomadana, pa su ostali samo dijelovi kostiju. Tim za ekshumaciju otkrio je 72 kompletna ili gotovo kompletna tijela u 15 različitih grobnica. Stručna analiza tla i građevinskog materijala potvrdila je vezu s logorom Omarska. 

Danas je grobnica obilježena spomen-pločom koja je postavljena ispred džamije, odmah pored uništene munare. Na ploči piše: “Na ovom mjestu je pronađena masovna grobnica sa 146 tijela nevinih žrtava. Dvije stotine metara dalje nalazila se najveća masovna grobnica pronađena u Bosanskoj krajini, Stari Kevljani, sa ukupno 456 žrtava iz prijedorske općine.”

Svjedok na suđenju bivšem komandantu Vojske Republike Srpske (VRS) Ratku Mladiću izjavio je da su se mučenja i ubijanja u logoru Omarska dešavala na dnevnoj osnovi. U logoru, u tromjesečnom periodu njegovog postojanja 1992. godine, bilo je zatočeno do 6.000 ljudi. Masovna pogubljenja su započela krajem jula 1992., a tijela žrtava su prevožena kamionima.

Logor je zatvoren 21. augusta 1992., nakon što su britanski novinari razotkrili nehumane uslove i ratne zločine u Omarskoj. Tada su zatočenici prebačeni u druge logore na tom području. Prema podacima Regionalnog saveza udruženja logoraša regije Banja Luka, oko 700 zatočenika logora Omarska je umrlo, iako nisu svi ubijeni u samom logoru. 

Haški tribunal osudio je 11 osoba za zločine počinjene u logorima na području Prijedora, dok su pred Sudom Bosne i Hercegovine osuđene još četiri osobe. Željko Mejakić, najviši zvaničnik u logoru Omarska, osuđen je na 21 godinu zatvora zbog zločina protiv čovječnosti.

Prijedor je područje s najvećim brojem osuđenih ratnih zločinaca u Bosni i Hercegovini. Ukupno 37 bosanskih Srba proglašeno je krivim za zločine na ovom području i osuđeno na ukupno 617 godina zatvora. MKSJ je za zločine u Prijedoru najveću kaznu – 40 godina zatvora – izrekao Milomiru Stakiću, ratnom predsjedniku Kriznog štaba opštine Prijedor.

Lanište 1 je primarna masovna grobnica koja se nalazi u planinskom području, 14 kilometara od Ključa, grada u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Proces ekshumacije na ovoj lokaciji započeo je u oktobru 1996. godine, a pronađeni su posmrtni ostaci 188 osoba, od čega je 170 osoba identifikovano. 

Nakon što su u julu 1992. ubijeni, njihova tijela su sakrivena u podzemnoj pećini Bezdan na lokalitetu Lanište, koja se nalazi pored puta u šumovitom području, na preko 20 metara pod zemljom. Srpske paravojne jedinice su od početka 1992. godine planinarski dom u blizini pećine koristile kao svoju bazu.

Pripadnici 17. lake pješadijske brigade Vojske Republike Srpske (VRS) su 10. jula 1992. godine, uz pomoć policajaca i pripadnika rezervnog sastava policije, napali selo Biljani u opštini Ključ i ubili više od 200 muškaraca, žena, djece i staraca bošnjačke nacionalnosti. Muškarci su također bili zatočeni u seosku osnovnu školu, odakle su izvođeni i ubijani. Jedna grupa muškaraca je prvo mučena, a zatim odvedena na lokalitet Lanište, gdje su ubistva nastavljena.

Tijela ubijenih Bošnjaka iz Biljana pronađena su u četiri masovne grobnice, među kojima je i Lanište 1, te u nekoliko manjih grobnica koje su sadržavale posmrtne ostatke nekoliko ljudi, kao i u pojedinačnim grobnicama. Većina grobnica nalazila se deset i više kilometara od Biljana. 

Najstarija žrtva pronađena u masovnoj grobnici Lanište 1 bio je Bećo Ćehić, koji je imao 85 godina, a najmlađa 4-mjesečna beba Amila Džaferagić, koja je u jami umrla stežući flašicu za mlijeko, u zagrljaju ubijene majke. Ekshumirani su posmrtni ostaci 29 maloljetnika, među kojima sedam mlađih od deset godina.

Dokazi o ubistvima pronađeni na lokalitetu Lanište 1 uključuju tragove metaka na drveću pored podzemne pećine u koju su tijela žrtava bačena. 

Mjesto masovne grobnice obilježeno je spomen-pločom, a podzemna pećina je ograđena i pokrivena, ali još uvijek je moguće pogledati unutra i vidjeti koliko je ona duboka. 

Sud Bosne i Hercegovine osudio je Marka Samardžiju, komandira Treće čete Saničkog bataljona u sastavu 17. lake pješadijske brigade VRS-a, na sedam godina zatvora zbog zločina počinjenih na području Ključa, uključujući i napad na Biljane. Na deset godina zatvora, zbog zločina počinjenih u Ključu, Sud BiH osudio je bivšeg pripadnika VRS-a Boška Devića, dok postupak protiv Mlađena Kovačevića, također bivšeg pripadnika VRS-a, miruje zbog lošeg zdravstvenog stanja optuženog.

Sud BiH je također osudio bivše pripadnike VRS-a, Marka Adamovića na 20 godina i Boška Lukića na 12 godina zatvora, zbog učešća u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je imao za cilj progon nesrpskog stanovništva na području Ključa tokom ljeta 1992., uključujući i napad na Biljane.

Postupak koji se vodio protiv još nekoliko osumnjičenih osoba obustavljen je zbog njihove smrti ili je “na čekanju” jer osumnjičeni nisu dostupni pravosudnim organima BiH.

Masovna grobnica u naselju Gorice u Brčkom pronađena je 2006. godine i predstavlja najveću tajnu grobnicu na tom području. Prema Međunarodnoj komisiji za nestale osobe (ICMP), u masovnoj grobnici Gorice pronađeno je 277 posmrtnih ostataka. Od posmrtnih ostataka koji su ekshumirani na ovoj lokaciji do sada su identifikovane 136 osobe. 

Masovna grobnica Gorice nalazi se desetak kilometara sjeverno od grada, na samoj obali rijeke Save. Locirana je na napuštenom polju, označenom jednom spomen-pločom koju su postavili mještani, na kojoj piše da su na tom mjestu pronađeni posmrtni ostaci Bošnjaka i Hrvata ubijenih na tom području od 1992. do 1995. godine. 

Radi se o sekundarnoj grobnici koju su iskopale snage bosanskih Srba kako bi sakrile tijela ubijenih na području Brčkog na početku rata u Bosni i Hercegovini, a koji su prvobitno bili pokopani na drugoj lokaciji. Prema forenzičkim izvještajima, masovna grobnica bila je duboka četiri metra.

Snage bosanskih Srba su se od aprila 1992. borile da pod svoju kontrolu stave Brčko, koje se nalazi u blizini granice s Hrvatskom. Uz pomoć lokalnih srpskih vlasti protjerale su hrvatsko i bošnjačko stanovništvo, koje su držali u zatočeničkim centrima, gdje su brojne osobe ubijene, mučene, premlaćivane ili na drugi način zlostavljane.

Zatočenici su nezakonito držani i zlostavljani u zgradi policije u Brčkom, lokalnoj bolnici, logoru Luka, bivšim objektima fabrika Laser i Partizan i kasarni Jugoslovenske narodne armije (JNA). Zločine su počinili pripadnici vojnih, policijskih i paravojnih snaga.

Neki su strani novinari snimili neke egzekucije, što je izazvalo svjetsku osudu.  Nakon toga započela je operacija prikrivanja zločina, odnosno sakrivanje tijela žrtava.

Mnogi svjedoci koji su dali iskaz pred sudovima rekli su da su tijela ubijenih iz zatočeničkih centara kamionima lokalne fabrike mesa Bimes prevožena u masovne grobnice. Prema riječima nekoliko svjedoka, u blizini fabrike nalazila se primarna masovna grobnica u kojoj su tokom prvih godina rata zakopavana tijela žrtava. Kasnije, kako se povećavao broj žrtava, tijela iz primarne grobnice su premještena u grobnicu u Goricama. Brojna tijela, prema svjedocima, bačena su i u rijeku Savu.

Dvojica pripadnika snaga bosanskih Srba – Goran Jelisić i Ranko Češić – pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) priznali su krivicu za zločine u Brčkom.

Jelisić, koji je sebe opisivao kao “srpskog Adolfa”, bio je stražar u logoru Luka. Osuđen je na 40 godina zatvora, a u presudi Haškog suda je priroda njegovog ponašanja opisana kao “gnusna, zvjerska i sadistička”. Češić, koji je bio policajac, osuđen je na 18 godina zatvora zbog ubistva i silovanja. 

Pred Sudom BiH vodi se postupak protiv Đorđa Ristanića, nekadašnjeg predsjednika Ratnog predsjedništva u Brčkom optuženog za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu koji je za cilj imao progon civila Bošnjaka i Hrvata s tog područja u periodu od aprila do decembra 1992. godine.

Ristanić se također tereti za silovanje i seksualno zlostavljanje muškaraca i žena u zatočeničkim centrima u Brčkom i za uništavanje džamija na tom području.

Masovna grobnica Ogradice otkrivena je 2003. godine, na oko 20 kilometara od Vlasenice (istočna Bosna i Hercegovina), u brdima, na kraju nepristupačnog puta, duboko u šumi. Ova je masovna grobnica neoznačena. 

Forenzički timovi identifikovali su 155 tijela pronađena na ovoj lokaciji. Većina njih pripada ljudima bošnjačke nacionalnosti koji su bili žrtve zločina počinjenih na području Vlasenice 1992. i 1993. godine. 

Prema Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, u opštini Vlasenica pronađeno je ukupno 12 masovnih grobnica u kojima su bili posmrtni ostaci žrtava zločina počinjenih 1992. i 1993. godine. Na ovim lokacijama otkriveno je ukupno 436 tijela, od čega 232 tijela u masovnoj grobnici Ogradice. 

Ubistva, mučenja i silovanja u Vlasenici bila su predmet jednog od prvih sudskih slučajeva koji su procesuirani pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu. Dragan Nikolić, koji je komandovao zloglasnim logorom Sušica u ovom gradu, prvi je optužen 1994. godine. 

Nikolić se izjasnio krivim. Osuđen je na 20 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti koji su obuhvatali progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistva, seksualno nasilje i mučenje u Sušici. Mnoge žrtve logora Sušica pronađene su u masovnoj grobnici Ogradice. 

Kako je presudom utvrđeno, Nikolić, zvani Jenki, podvrgavao je Bošnjake i druge zatočenike nesrpske nacionalnosti ubistvima, silovanjima i mučenjima, te učestvovao u stvaranju i održavanju atmosfere terora u logoru.

Nikolić je zatočenike udarao, šutirao i tukao predmetima kao što su željezne šipke, drške od sjekire, kundaci puške, metalni “bokseri”, metalne cijevi, pendreci i gumene cijevi punjene olovom. Ozljede nanesene tokom premlaćivanja ponekad su bile kobne. 

Također je lično vodio i omogućio vođenje žena iz hangara u kojem su bile zatočene, znajući da će biti silovane ili seksualno zlostavljanje. Pred Haškim sudom je izjavio da osjeća “stid i sramotu” zbog onoga što je uradio.

U periodu između kraja maja i oktobra 1992. godine, u logoru Sušica bilo je zatočeno čak 8.000 civila Bošnjaka i drugih civila nesrpske nacionalnosti iz Vlasenice i okolnih sela. Logor je bio prenatrpan, a uslovi u njemu su bili mizerni. 

Preživjeli logoraši i porodice žrtava logora Sušica svake godine organizuju komemorativni marš od sela Turajlići, pored masovnih grobnica na lokalitetima Ogradice i Debelo brdo, do nekadašnjeg logora. 

Čančarski put 7 (poznata i kao Kamenica 7) je sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Kamenica, 50 kilometara od Srebrenice i oko 13 kilometara od Zvornika. Na području Kamenice postoji 13 sekundarnih masovnih grobnica sa posmrtnim ostacima žrtava masakara počinjenih u Srebrenici u julu 1995. godine.

Grobnica Čančarski put 7 ekshumirana je u oktobru 2002. godine od Federalne komisija za nestale osobe, uz nadzor Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Pronađeni su posmrtni ostaci 200 osoba, dok je 97 identifikovano.

DNK analize pokazale su vezu između ove sekundarne grobnice i primarne grobnice u Kozluku, na čijem su terenu uočene promjene. Prema forenzičkom izvještaju MKSJ-a o ekshumacijama žrtava Srebrenice, to znači da su posmrtni ostaci nekih osoba pronađeni i u Kozluku i u grobnici Čančarski put 7. Istraga MKSJ-a također je pokazala DNK veze između ove i četiri druge lokacije na području Kamenice (Čančarski put 1, 2, 3 i 13). To ukazuje da su ostaci iz primarne masovne grobnice u Kozluku prebačeni u sekundarne grobnice Čančarski put u Kamenici, udaljenoj 30 kilometara.

Grobnice u Kamenici otkrivene su ili u dvorištima kuća koje su pripadale Bošnjacima, ili na livadama pored puta. Čančarski put 7 nalazi se u jednom od ovih dvorišta, pored raskrsnice i lokalne džamije. Lokacija je obilježena spomen-pločom posvećenom žrtvama Srebrenice. Mještani Kamenice obilježili su nekoliko grobnica na tom području spomen-pločama u čast srebreničkih žrtava, mada su neke još uvijek neobilježene.

Prema izvještaju MKSJ-a o forenzičkim dokazima i DNK vezama, u primarnoj masovnoj grobnici Kozluk, gdje su sahranjene neke od žrtava masakra u Srebrenici, nalazilo se ukupno 825 osoba.

U presudi koju je MKSJ izrekao na suđenju Draganu Jokiću, načelniku inžinjerije Zvorničke brigade, i Vidoju Blagojeviću, komandantu Bratunačke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), navodi se da je 15. ili 16. jula 1995. ili oko tog datuma, vojno osoblje VRS-a, pod komandom i kontrolom komandanata Ratka Mladića, Radislava Krstića i drugih, prebacilo približno 500 muškaraca Bošnjaka na izolovano mjesto u blizini Kozluka, koje se nalazilo u zoni odgovornosti Zvorničke brigade, gdje su ih potom vojnici pogubili. Dana 16. jula 1995. ili približno tog datuma, pripadnici Inžinjerijske čete Zvorničke brigade, pod kontrolom Mladića, Krstića i drugih, pokopali su žrtve u masovnoj grobnici na tom mjestu. Jokić je pomagao u planiranju, nadgledanju, organizaciji i sprovođenju pokopa.

Blagojević je osuđen na 15 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja ubistva i progona Bošnjaka, uključujući i one pogubljene u Kozluku. Jokić je osuđen na devet godina zatvora zbog ubistava Bošnjaka na nekoliko lokacija, uključujući i Kozluk, kao i za pružanje inženjerskih resursa i osoblja za kopanje grobnica za žrtve.

Sudsko vijeće MKSJ-a također je utvrdilo da je Vujadin Popović, načelnik za bezbjednost Drinskog korpusa VRS-a, znao za operaciju ubijanja Bošnjaka, te ju je organizovao zajedno s Ljubišom Bearom, načelnikom Uprave za bezbjednost Glavnog štaba VRS-a, i Dragom Nikolićem, načelnikom bezbjednosti Zvorničke brigade VRS-a. Popović je prisustvovao pogubljenjima u Kozluku, kao i egzekucijama u Orahovcu. MKSJ je Popovića, Bearau i Nikolića također osudio za učešće u genocidu nad Bošnjacima iz Srebrenice.

Srećko Aćimović, komandant Drugog bataljona Zvorničke brigade VRS-a, postupajući po naređenjima komande Zvorničke brigade, obezbijedio je municiju i izdao naredbu za prevoz zatvorenika na obalu rijeke Drine u Kozluku, gdje su zatim ubijeni i pokopani. Sud Bosne i Hercegovine osudio je Aćimovića na devet godina zatvora zbog pomaganja genocida.

MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu do sada su za zločine u vezi sa Srebrenicom osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni.

Čančarski put 12 je sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Kamenica, 50 kilometara od Srebrenice i nekih 13 kilometara od Zvornika. Na području Kamenice postoji 13 sekundarnih masovnih grobnica u kojima su pronađeni posmrtni ostaci žrtava masakra u Srebrenici počinjenog u julu 1995. godine od strane snaga bosanskih Srba.

Masovna grobnica Čančarski put 12 je u maju 1998. godine ekshumirana od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Pronađeni su posmrtni ostaci 174 osobe, od čega je 149 identifikovano.

DNK analiza Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) pokazala je vezu između ove sekundarne grobnice i primarne grobnice u Branjevu, na čijem su terenu uočene promjene. Prema forenzičkom izvještaju MKSJ-a o ekshumacijama žrtava iz Srebrenice, to znači da su posmrtni ostaci nekih osoba pronađeni i na lokaciji Branjevo i Čančarski put 11.

Istraga je također pokazala DNK veze između Čančarskog puta 11 i još sedam drugih grobnica na istom području (Čančarski put 4, 5, 6, 8, 9, 10 i 12). To ukazuje da su, u okviru operacije snaga bosanskih Srba koja je imala za cilj prikrivanje zločina, ostaci iz primarne masovne grobnice u Branjevu premješteni u 45 kilometara udaljenu Kamenicu. DNK analizom je utvrđena veza između grobnica Čančarski put i primarne grobnice u Kozluku, gdje su također zakopane žrtve masakra u Srebrenici.

Prema izvještaju MKSJ-a, primarna masovna grobnica u Branjevu sadržavala je ostatke ukupno 1.751 osobe.

Grobnice u Kamenici otkrivene su ili u dvorištima kuća koje su pripadale Bošnjacima, ili na livadama pored puta. Čančarski put 11 nalazi se na livadi okruženoj šumom i kućama. Lokacija je neoznačena. Međutim, mještani Kamenice su nekoliko grobnica na tom području obilježili spomen-pločama u čast srebreničkih žrtava.

Forenzički izvještaji i iskazi svjedoka pred MKSJ-om, uključujući i svjedočenja ljudi koji su bili dio odreda za ubijanje, potvrdili su da je većina žrtava pronađenih u grobnici Branjevo ubijena u Domu kulture Pilica sredinom jula 1995. od strane snaga bosanskih Srba.

Vojnicima na Vojnoj farmi Branjevo je 16. jula 1995. godine dato naređenje da odu do Doma kulture Pilica, koji se nalazio oko pet kilometara istočno od farme, i da ubiju oko 500 Bošnjaka koji su tamo bili zatočeni. Prema opisu unutrašnjosti Doma kulture Pilica, leševi su bili “nagomilani jedni na druge, jednostavno ležali su razbacani posvuda”, a tijela – od kojih su dva pripadala ženama – bila su obučena u civilnu odjeću. Tijela su potom zakopana na Vojnoj farmi Branjevo, a zatim prebačena u sekundarne masovne grobnice, uključujući i grobnice Čančarski put.

MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu do sada su za zločine u vezi sa Srebrenicom osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni.

Čančarski put 11 je sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Kamenica, 50 kilometara od Srebrenice i nekih 13 kilometara od Zvornika. Na području Kamenice postoji 13 sekundarnih masovnih grobnica u kojima se nalaze posmrtni ostaci žrtava masakra u Srebrenici počinjenog u julu 1995. godine od strane snaga bosanskih Srba.

Masovna grobnica Čančarski put 11 ekshumirana je između augusta i septembra 2001. od strane Federalne komisije za nestale osobe. Pronađeni su posmrtni ostaci 242 osobe, dok su 122 identifikovane.

DNK analiza Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) pokazala je vezu između ove sekundarne grobnice i primarne grobnice u Branjevu, na čijem su terenu uočene promjene. Prema forenzičkom izvještaju Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) o ekshumacijama žrtava Srebrenice, to znači da su posmrtni ostaci nekih osoba pronađeni i na lokaciji Branjevo i Čančarski put 11.

Istraga je također pokazala DNK veze između Čančarskog puta 11 i još sedam drugih grobnica na istom području (Čančarski put 4, 5, 6, 8, 9, 10 i 12). To ukazuje da su, u okviru operacije snaga bosanskih Srba koja je imala za cilj prikrivanje zločina, ostaci iz primarne masovne grobnice u Branjevu premješteni u 45 kilometara udaljenu Kamenicu. DNK analizom je utvrđena veza između grobnica Čančarski put i primarne grobnice Kozluk, gdje su također zakopane žrtve masakra u Srebrenici.

Prema izvještaju MKSJ-a, primarna masovna grobnica u Branjevu sadržavala je ostatke ukupno 1.751 osobe.

Grobnice u Kamenici otkrivene su ili u dvorištima kuća koje su pripadale Bošnjacima, ili na livadama pored puta. Čančarski put 11 nalazi se na livadi okruženoj šumom i kućama. Lokacija je neoznačena. Međutim, mještani Kamenice su nekoliko grobnica na tom području obilježili spomen-pločama u čast srebreničkih žrtava.

Forenzički izvještaji i iskazi svjedoka dati pred MKSJ-om, uključujući i svjedočenja ljudi koji su bili dio odreda za ubijanje, potvrdili su da je većina žrtava pronađenih u grobnici Branjevo ubijena u Domu kulture Pilica sredinom jula 1995. od strane snaga bosanskih Srba.

Vojnicima na Vojnoj farmi Branjevo je 16. jula 1995. godine dato naređenje da odu do Doma kulture Pilica, koji se nalazio oko pet kilometara istočno od farme, i da ubiju oko 500 Bošnjaka koji su tamo bili zatočeni. Prema opisu unutrašnjosti Doma kulture Pilica, leševi su bili “nagomilani jedni na druge, jednostavno ležali su razbacani posvuda”, a tijela – od kojih su dva pripadala ženama – bila su obučena u civilnu odjeću. Tijela su potom zakopana na Vojnoj farmi Branjevo, a zatim prebačena u sekundarne masovne grobnice, uključujući i grobnice Čančarski put.

MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu do sada su za zločine u vezi sa Srebrenicom osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni.

Čančarski put 10 (također poznata i kao Kamenica 10) je sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Kamenica, 50 kilometara od Srebrenice i oko 13 kilometara od Zvornika. Na području Kamenice postoji 13 sekundarnih masovnih grobnica s posmrtnim ostacima žrtava masakra počinjenog od snaga bosanskih Srba u Srebrenici u julu 1995. godine.

Masovna grobnica Čančarski put 10 ekshumirana je između između juna i augusta 2006. godine od Federalne komisije za nestale osobe. Pronađena su 1.153 posmrtna ostatka, dok je 380 osoba identifikovano. 

DNK analiza Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) pokazala je vezu između ove sekundarne grobnice i primarne grobnice u Branjevu, na čijem su terenu uočene promjene. Prema forenzičkom izvještaju Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) o ekshumacijama žrtava Srebrenice, to znači da su posmrtni ostaci nekih osoba pronađeni i na lokacijama Kozluk i Čančarski put 10.

Istraga je također pokazala DNK veze između Čančarskog puta 10 i još sedam grobnica na istom području (Čančarski put 4, 5, 6, 8, 9, 11 i 12). To ukazuje da su, u okviru operacije snaga bosanskih Srba koja je imala za cilj prikrivanje zločina, ostaci iz primarne masovne grobnice u Branjevu premješteni u 45 kilometara udaljenu Kamenicu. DNK analizom je utvrđena veza između grobnica Čančarski put i primarne grobnice Kozluk, gdje su također zakopane žrtve masakra u Srebrenici.

Prema izvještaju MKSJ-a, primarna masovna grobnica u Branjevu sadržavala je ostatke ukupno 1.751 osobe.

Grobnice u Kamenici otkrivene su ili u dvorištima kuća koje su pripadale Bošnjacima, ili na livadama pored puta. Čančarski put 10 nalazi se na livadi okruženoj kućama, pored puta. Lokacija je neoznačena. Međutim, nekoliko grobnica na tom području mještani Kamenice su obilježili spomen-pločama u čast srebreničkih žrtava.

Forenzički izvještaji i iskazi svjedoka dati pred MKSJ-om, uključujući i svjedočenja ljudi koji su bili dio odreda za ubijanje, potvrdili su da je većina žrtava pronađenih u grobnici Branjevo ubijena u Domu kulture Pilica sredinom jula 1995. od strane snaga bosanskih Srba.

Vojnicima na Vojnoj farmi Branjevo 16. jula 1995. godine dato je naređenje da odu do Doma kulture Pilica, koji se nalazio oko pet kilometara istočno od farme, i da ubiju oko 500 Bošnjaka koji su tamo bili zatočeni. Prema opisu unutrašnjosti Doma kulture Pilica, leševi su bili “nagomilani jedni na druge, jednostavno ležali su razbacani posvuda”, a tijela – od kojih su dva pripadala ženama – bila su obučena u civilnu odjeću. Tijela su potom pokopana na Vojnoj farmi Branjevo, a zatim prebačena u sekundarne masovne grobnice, uključujući i grobnice Čančarski put.

MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu do sada su za zločine u vezi sa Srebrenicom osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni.

Čančarski put 9 (poznat i kao Kamenica 9) je sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Kamenica, 50 kilometara od Srebrenice i oko 13 kilometara od Zvornika. Na području Kamenice postoji 13 sekundarnih masovnih grobnica s posmrtnim ostacima žrtava masakra počinjenog u Srebrenici u julu 1995. godine.

Masovna grobnica Čančarski put 9 ekshumirana je između oktobra i novembra 2007. godine od strane Federalne komisije za nestale osobe Bosne i Hercegovine. Pronađeni su posmrtni ostaci 616 osoba, dok ih je 186 identifikovano.

DNK analize sprovedene od Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) pokazale su vezu između ove sekundarne grobnice i primarne grobnice na Branjevu, na čijem su terenu uočene promjene. Prema forenzičkom izvještaju Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) o ekshumacijama žrtava Srebrenice, to znači da su posmrtni ostaci nekih osoba pronađeni i na lokacijama Branjevo i Čančarski put 9.

Istraga je također pokazala DNK veze između Čančarskog puta 9 i još sedam drugih grobnica na istom području (Čančarski put 4, 5, 6, 8, 10, 11 i 12). To ukazuje da su ostaci iz primarne masovne grobnice u Branjevu premješteni u 45 kilometara udaljenu Kamenicu. DNK analizom je utvrđena veza između grobnica Čančarski put s primarnom grobnicom Kozluk.

Prema MKSJ-u, u primarnoj masovnoj grobnici Branjevo nalazila se ukupno 1.751 žrtva.

Grobnice u Kamenici otkrivene su ili u dvorištima kuća koje su pripadale Bošnjacima, ili na livadama pored puta. Čančarski put 9 nalazi se pored puta, na livadi. Lokacija ostaje neoznačena, mada su nekoliko grobnica na tom području mještani Kamenice obilježili spomen-pločama u čast srebreničkih žrtava.

Forenzički izvještaji i iskazi svjedoka dati pred MKSJ-om, uključujući i svjedočenja ljudi koji su bili dio odreda za ubijanje, potvrdili su da je većina žrtava pronađenih u grobnici Branjevo ubijena u Domu kulture Pilica sredinom jula 1995. od strane snaga bosanskih Srba.

Vojnicima na Vojnoj farmi Branjevo je 16. jula 1995. godine dato naređenje da odu do Doma kulture Pilica, koji se nalazio oko pet kilometara istočno od farme, i da ubiju oko 500 Bošnjaka koji su tamo bili zatočeni. Prema opisu unutrašnjosti Doma kulture Pilica, leševi su bili “nagomilani jedni na druge, jednostavno ležali su razbacani posvuda”, a tijela – od kojih su dva pripadala ženama – bila su obučena u civilnu odjeću. Tijela su potom pokopana na Vojnoj farmi Branjevo, a zatim prebačena u sekundarne masovne grobnice, uključujući i grobnice Čančarski put.

MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu do sada su za zločine u vezi sa Srebrenicom osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus pet doživotnih kazni.