Lažete 2

Lažete 2 (poznata i kao Orahovac 2) je primarna masovna grobnica koja se nalazi u neposrednoj blizini grobnice Lažete 1, kod sela Orahovac, sjeverozapadno od Zvornika. Lažete 2 je delimično ekshumirana od zajedničkog tima Tužilaštva Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Ljekara za ljudska prava između 19. augusta i 9. septembra 1996., dok je kompletna ekshumacija završena 2000. godine.

Analiza Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) pokazala je da je na ovoj lokaciji sahranjeno 188 žrtava rata, muškaraca koji su u trenutku smrti bili starosti od 13 do 70 godina. Većina njih umrla je od prostrelnih rana.

Dvadeset i jedna osoba koja se vodila kao nestala nakon što su snage bosanskih Srba zauzele Srebrenicu, pozitivno je identifikovana tokom prve ekshumacije Lažete 2 – svi su bili muškarci, Bošnjaci. Identifikacioni dokumenti još četvorice muškaraca koji su se vodili kao nestali nakon pada Srebrenice, otkriveni su tokom ekshumacija na tom području 2000. godine. Istražitelji su također 1996. godine otkrili brojne trake od tkanine na smetljištu u blizini škole u Grbavcima. Trake su bile identične kao povezi za oči otkriveni tokom ekshumacije Lažete 2.

Masovna grobnica je sada neoznačena livada, pored polja kukuruza i željezničke pruge.

Zarobljeni Bošnjaci iz kolone muškaraca koji su bježali iz Srebrenice nakon njenog pada ili koji su odvojeni od žena i djece u Potočarima 14. jula 1995. godine, prebačeni su u školu u Grbavcima kod Orahovca. Forenzičkim analizama tla, uzoraka polena i aviosnimaka promjena terena, dodatno je otkriveno da su tijela iz grobnica Lažete 1 i Lažete 2 kasnije uklonjena i ponovo sahranjena u sekundarnim grobnicama Put za Hodžiće 3, 4 i 5, udaljenim desetak kilometara.

Zaštićeni svjedok MKSJ-a, PW-101, pripadnik VRS-a, ispričao je da je, u jednom trenutku tokom pogubljenja grupe muškaraca, dječak – za kojeg je pretpostavio da ima oko pet ili šest godina – ustao iz gomile tijela i krenuo je prema vojnicima dozivajući svog oca. Dječak je bio u šoku, prekriven krvlju i ljudskim ostacima, a vojnici su, skamenjeni, spustili puške. Njihov nadređeni se okrenuo prema njima i pitao ih šta čekaju, rekavši im da „završavaju”. Vojnici su odgovorili da „potpukovnik ili pukovnik” ima pištolj i da može i sam da završi, jer oni to ne mogu. Tada je “potpukovnik ili pukovnik” naredio vojnicima da odvedu dječaka i vrate ga sa sljedećom grupom ljudi koja treba biti ubijena. Međutim, dječak je, umjesto toga, odveden u bolnicu u Zvorniku, gdje mu je pružena ljekarska pomoć, i preživio je.

Tokom suđenja Ratku Mladiću, zaštićeni svjedok RM-313 izjavio je da je u Orahovcu u julu 1995. godine sa sedam godina preživio strijeljanje srebreničkih Bošnjaka, među kojima je bio i njegov otac.

MKSJ je utvrdio da su u ranim popodnevnim satima 14. jula 1995. godine, pripadnici Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS) pod nadzorom Drage Nikolića i Milorada Trbića transportovali Bošnjake iz škole u Grbavcima kod Orahovca na obližnje polje, gdje su ih, zajedno s pripadnicima 4. bataljona Zvorničke brigade, strijeljali automatskim oružjem.

Nikolić je u nekoliko navrata pratio kamione do i s mjesta pogubljenja, dok je Trbić na polju lično pogubio nekoliko žrtava. Ubijeno je približno 1.000 Bošnjaka. Pripadnici inžinjerijske čete Zvorničke brigade su 14. i 15. jula 1995. koristili tešku mehanizaciju kako bi sahranili žrtve u masovne grobnice na mjestu pogubljenja.

Sudsko vijeće MKSJ-a proglasilo je Radislava Krstića, zamjenika komandanta i načelnika štaba Drinskog korpusa VRS-a, krivim za genocid – što je prva presuda ovog suda kojom je utvrđeno da je nad Bošnjacima iz Srebrenice počinjen genocid. Krstić je osuđen na 46 godina zatvora, a kazna mu je naknadno smanjena na 35 godina.

MKSJ je također utvrdio da je Ljubiši Beari, načelniku za bezbjednost Glavnog štaba VRS-a, rečeno da organizuje, koordiniše i omogući zatočenja, transport, pogubljenja po kratkom postupku i ukop muslimanskih žrtava ubijenih u Orahovcu. Beari su, između ostalih, pomagali Vujadin Popović, Drago Nikolić i Milorad Trbić.

Utvrđeno je da su Beara, Popović, Nikolić i Trbić nadgledali, omogućavali i nadzirali pogubljenja u Orahovcu, te ih je MKSJ osudio za genocid. Vidoje Blagojević, komandant Bratunačke brigade VRS-a, osuđen je na 15 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja ubistava i progona Bošnjaka na području Srebrenice, kao i pomaganja i podržavanja ubistava Bošnjaka u Bratuncu. Dragan Jokić, načelnik inžinjerije Zvorničke brigade VRS-a, osuđen je na devet godina zatvora zbog ubistava Bošnjaka u Orahovcu, na Vojnoj farmi Branjevo u Pilici i u Kozluku, kao i za omogućavanje sredstava i osoblja za kopanje masovnih grobnica za pogubljene žrtve.

Bivšem komandantu VRS-a Ratku Mladiću je  2021. godine potvrđena prvostepena presuda na doživotni zatvor zbog genocida nad Bošnjacima iz Srebrenice.

Lažete 1

Lažete 1 (poznata i kao Orahovac 1) primarna je masovna grobnica koja se nalazi 12 kilometara sjeverozapadno od Zvornika, u blizini sela Orahovac. Prva istraživanja terena Lažete 1 sprovedena su 1998. godine u sklopu prikupljanja dokaza o zločinima počinjenim u Srebrenici, dok je ekshumacija na ovoj lokaciji izvršena od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) između 13. jula i 3. augusta 2000. godine.

Avionski snimci pokazali su da je teren u Orahovcu pretrpio promjene između 5. i 27. jula i između 7. i 27. septembra 1995. godine. Na tom području je pronađena još jedna primarna masovna grobnica, koju su istražitelji MKSJ-a nazvali Lažete 2.

Forenzičke istrage pokazale su da je teren ove lokacije izmijenjen i da su vršena iskopavanja tijela, koja su premještena na druga mjesta u pokušaju da se sakriju zločini. Prvobitno je procijenjeno da se u grobnici nalazi ukupno 195 tijela, a da je oko 68 premješteno. Tekstilne trake vezane oko glave ili preko lica, vjerovatno korištene kao povezi za oči, pronađene su kod 89 žrtava. Analizom tla, polena, poveza za oči, ligatura, čahura i aviosnimaka promjena na terenu, naknadno je otkriveno da su iz grobnica Lažete 1 i Lažete 2 uklonjena tijela žrtava, koja su ponovo zakopana deset kilometara dalje, u sekundarnim grobnicama – Put za Hodžiće 3, 4 i 5.

Lokacija Lažete 1 danas je obično polje, neoznačeno, s ruševnom kućom u sredini polja. Glavna cesta je s desne strane, a s lijeve je traka koja vodi do podvožnjaka i druge grobnice, Lažete 2. Tamo gdje se sastaju dva puta, nalazi se česma. Jedan od svjedoka zločina, pripadnik inženjerije Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS) koji je upravljao jednom od mašina, prisjetio se da je vidio mrtva tijela dok je između pauza prilikom kopanja masovne grobnice išao po vodu.

Žrtve sahranjene u Lažete 1 bile su dio veće grupe Bošnjaka koja je preko noći držana u Bratuncu, te je u konvoju od 30 autobusa rano ujutro 14. jula 1995. poslata u školu u Grbavcima kod Orahovca. Kada su stigli, školska fiskulturna sala je već napola bila puna zatvorenika koji su u nju dovođeni od ranog jutra. Iskaz svjedoka pred MKSJ-om sugeriše da je u školi bilo zatvoreno oko 1.000 ljudi, dok preživjeli procjenjuju da ih je bilo oko 2.000. Neki zatvorenici su izvedeni napolje i potom ubijeni. Svjedok je izjavio da je Ratko Mladić stigao na dan kada su vršena pogubljenja izvan škole.

MKSJ je utvrdio da su u kasnim večernjim satima 13. jula i tokom dana 14. jula 1995. godine Drago Nikolić i Milorad Trbić, radeći zajedno s pripadnicima čete Vojne policije Zvorničke brigade i voda Vojne policije Bratunačke brigade, pod nadzorom Vujadina Popovića i Ljubiše Beare i po naredbama njihove komande, uključujući i zamjenika komandanta Zvorničke brigade Dragana Obrenovića, organizovali i omogućili prevoz stotine muškaraca Bošnjaka iz i oko Bratunca do škole u Grbavcima kod Orahovca, znajući da će ti zatvorenici biti pogubljeni.

U ranim popodnevnim satima 14. jula 1995. godine, pripadnici Zvorničke brigade pod nadzorom Nikolića i Trbića transportovali su zatvorenike iz škole u Grbavcima kod Orahovca na lokacije za egzekuciju udaljene manje od jednog kilometra, gdje su ih vojnici, među kojima su bili i pripadnici 4. bataljona Zvorničke brigade, postrojili i strijeljali u leđa. U one koji su preživjeli naknadno je pucano sa po jednim hicem. Za egzekucije su bile korištene dvije livade koje se nalaze jedna do druge – kada je prva postala puna tijela, egzekutori su prešli na drugu. Mašinama su se kopali grobovi dok su još pogubljenja bila u toku, rekli su oni koji su preživjeli. Zaštićeni svjedok MKSJ-a, svjedok „N”, koji je preživio strijeljanje pretvarajući se da je mrtav, rekao je da se Mladić dovezao u crvenom automobilu i gledao neka od pogubljenja.

Nikolić je u nekoliko navrata pratio kamione do i sa mjesta pogubljenja, dok je Trbić lično pogubio nekoliko žrtava. Ubijeno je približno 1.000 muškaraca Bošnjaka. Pripadnici čete Zvorničke brigade su 14. i 15. jula 1995. koristili tešku mehanizaciju kako bi sahranili žrtve u masovne grobnice na mjestu pogubljenja.

Sudsko vijeće MKSJ-a proglasilo je Radislava Krstića, zamjenika komandanta i načelnika štaba Drinskog korpusa VRS-a, krivim za genocid – što je i prva presuda ovog suda kojom je utvrđeno da je nad Bošnjacima iz Srebrenice počinjen genocid. Krstić je osuđen na 46 godina zatvora, a kazna mu je naknadno smanjena na 35 godina.

MKSJ je također utvrdio da je Ljubiši Beari, načelniku za bezbjednost Glavnog štaba VRS-a, rečeno da organizuje, koordiniše i omogući zatočenja, transport, pogubljenja po kratkom postupku i ukop muslimanskih žrtava ubijenih u Orahovcu. Beari su, između ostalih, pomagali Vujadin Popović, Drago Nikolić i Milorad Trbić.

Utvrđeno je da su Beara, Popović, Nikolić i Trbić nadgledali, omogućavali i nadzirali pogubljenja u Orahovcu, te ih je MKSJ osudio za genocid. Vidoje Blagojević, komandant Bratunačke brigade VRS-a, osuđen je na 15 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja ubistava i progona Bošnjaka na području Srebrenice, kao i pomaganja i podržavanja ubistava Bošnjaka u Bratuncu. Dragan Jokić, načelnik Zvorničke brigade VRS-a, osuđen je na devet godina zatvora zbog ubistava Bošnjaka u Orahovcu, na Vojnoj farmi Branjevo u Pilici i u Kozluku, kao i za stavljanje na raspolaganje resursa i osoblja za kopanje masovnih grobnica za pogubljene žrtve.

Bivšem komandantu VRS-a Ratku Mladiću je  2021. godine potvrđena prvostepena presuda na doživotni zatvor zbog genocida nad Bošnjacima iz Srebrenice.

Cerska

Cerska je primarna grobnica u Cerskoj dolini, na glavnom putu od Konjević-Polja do Nove Kasabe, 27 kilometara sjeverozapadno od Srebrenice. Otkrivena je i ekshumirana u julu 1996. godine od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), tokom prikupljanja dokaza o genocidu u Srebrenici dokumentovanjem povreda, utvrđivanjem vremena i uzroka smrti žrtava i traženjem potkrepljujućih iskaza svjedoka. Proces identifikacije vodila je Federalna komisija za nestale osobe (kasnije Institut za nestale osobe).

U grobnici se nalazilo 149 posmrtnih ostataka žrtava muškaraca koji su, prema procjenama, u vrijeme ubistva imali između 14 i 50 godina. Svjedok ubistava rekao je da su 13. jula 1995. godine viđena tri autobusa puna muških zatvorenika kako se kreću putem u pravcu Cerske doline, a koje je pratio oklopni transporter. Ubrzo nakon toga čulo se intenzivno pucanje, a viđen je i bager kopač kako se kreće prema dolini.

Masovna grobnica Cerska otkrivena je u julu 1995. pomoću aviosnimaka nasipa na jugozapadnoj strani puta. Avionski snimci pokazuju da na tom terenu prije 7. jula 1995. nije bilo znakova promjene, dok su snimci napravljeni 27. jula pokazivali novi nasip zemlje, što je ukazivalo da su na tom mjestu vršena iskopavanja.

Lokacija ove masovne grobnice, koja se nalazi pored puta i nekoliko kuća u selu Maćesi, udaljena oko četiri kilometra od Konjević-Polja, i dalje je neoznačena.

Dokazi koji su tom prilikom pronađeni ukazivali su da su ruke žrtava žicom vezivane iza leđa. Po položaju čahura moglo se zaključiti da su žrtve bile poredane pored puta, dok su njihovi egzekutori stajali prekoputa njih. Zemlja sa sjeveroistočne strane puta korištena je za pokrivanje tijela na mjestu gdje su žrtve pale.

Od 149 žrtava, samo jedna nije ubijena metkom. Ruke 24 žrtve bile su vezane, a dosta žice je pronađeno i u blizini drugih posmrtnih ostataka. Ukupno 147 žrtava bilo je u civilnoj odjeći. Istražitelji MKSJ-a prikupili su oko 189 čahura s površine zemlje na tom mjestu, a još 67 otkriveno je tokom ekshumacije i obdukcije.

Stručnjak Dušan Janc je na suđenju Radovanu Karadžiću objasnio da su se u grobnici Cerska nalazile ne samo žrtve iz skladišta u Kravici, gdje je ubijeno više od 1.300 Bošnjaka iz Srebrenice, već i žrtve iz bratunačke škole i tijela ljudi koji su ubijeni na glavnom putu koji vodi do Bratunca.

Zaštićeni svjedok MKSJ-a i očevidac zločina, svjedok “M”, rekao je da su se autobusi koje je pratio bager putem Cerske doline odvezli u šumovito područje otprilike u isto vrijeme kada je pukovnik Milanović, načelnik protivzračne odbrane Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS), zatražio da se inženjerska oprema pošalje u Konjević-Polje.

Sudsko vijeće MKSJ-a u predmetu protiv zamjenika komandanta i načelnika štaba Drinskog korpusa VRS-a Radoslava Krstića nije smatralo dokaze i ovaj izvještaj dovoljnim pokazateljem da je Drinski korpus učestvovao u pogubljenjima u Cerskoj dolini 13. jula.

Krstić je, međutim, proglašen krivim za genocid u prvoj presudi MKSJ-a kojom je utvrđeno da je počinjen genocid nad Bošnjacima iz Srebrenice. Osuđen je na 46 godina zatvora, iako mu je kazna naknadno smanjena na 35 godina.

MKSJ i lokalni sudovi na Balkanu do sada su osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, plus četiri doživotne kazne, zbog zločina povezanih sa Srebrenicom.

Crni Vrh

Crni vrh je sekundarna masovna grobnica koja je otkrivena 2003. godine u blizini sela Snagovo, 16 kilometara jugozapadno od Zvornika. Jedna je od najvećih masovnih grobnica otkrivenih u Bosni i Hercegovini – dugačka više od 40 metara, široka pet i duboka tri metra. Iz ove grobnice su Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP), Tužilaštvo BiH i Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH) ekshumirali posmrtne ostatke 629 žrtava, dok ih je 537 identifikovano.

Posmrtni ostaci žrtava pokopanih na Crnom vrhu prebačeni su iz najmanje dvije primarne grobnice u pokušaju da se prikriju ubistva. Utvrđeno je da su među njima bili posmrtni ostaci muškaraca, žena i djece iz sela na području Zvornika koji su ubijeni 1992. godine. Smatra se da su 1995. ili početkom 1996. prebačeni iz primarnih grobnica. Neke od žrtava pronađene su u vrećama sa oznakom Jugoslovenske narodne armije (JNA), kao što je to bio slučaj sa žrtvama pronađenim na lokalitetu Ramin grob.

Grobnica na Crnom vrhu je neoznačena. Nalazi se pored planinske staze, okružena šumom i razbacanim smećem. Lokalna deponija nalazi se nekoliko stotina metara od grobnice. Na nekoliko minuta hoda od Crnog vrha nalaze se brojne sekundarne masovne grobnice, poput grobnica duž Hodžići puta, koje su povezane sa egzekucijama u Srebrenici.

Među ostacima pronađenim na tom mjestu jesu i ostaci porodice Ribić, koja je bila romskog porijekla. Prema INO-u BiH, ubijeno je devet članova porodice Ribić, uključujući i djecu, od kojih je najmlađe imalo dvije godine. Ubice su identifikovane kao pripadnici „Siminih četnika”, paravojne jedinice iz Srbije koju je vodio Sima Bogdanović. Apelacioni sud u Beogradu je šest članova jedinice „Simini četnici” oslobodio optužnice za ubistvo 27 romskih civila. Ali njih trojica – Zoran Alić, Zoran Đurđević i Tomislav Gavrić – osuđeni su za nehumano postupanje, kršenje fizičkog integriteta, seksualno ponižavanje i silovanje. Simo Bogdanović je preminuo tokom suđenja.

Neke od identifikovanih žrtava pronađenih na Crnom vrhu ubijene su u Domu kulture Čelopek, kod Zvornika, koji je od maja do jula 1992. godine služio kao objekat za zatočenje Bošnjaka iz sela Divič. Pritvorski objekat vodili su paravojna jedinica “Žute ose”, Vojska Republike Srpske (VRS) i snage Teritorijalne odbrane Zvornik. Pripadnici paravojne jedinice „Beli orlovi” često su posjećivali objekat i mučili, seksualno zlostavljali i strijeljali zatočenike.

Na suđenju lideru Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislavu Šešelju pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), zaštićeni svjedok je izjavio da je vidio dva kamiona kako voze od Karakaja kod Zvornika do Crnog vrha. Svjedok je pratio kamione i vidio već pripremljenu grobnicu u koju je bačeno 30 do 50 tijela muškaraca, ali i brojne ruke i noge.

Zaštićeni svjedok B-1775, jedan od odgovornih za transport tijela žrtava s područja Zvornika do masovnih grobnica, na suđenju bivšem jugoslovenskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću pred MKSJ-om svjedočio je da su snage bosanskih Srba premjestile neka tijela iz Raminog groba u sekundarnu grobnicu Crni vrh u pokušaju prikrivanja zločina. Svjedok je također učestvovao u transportu tijela iz Zvornika na druge lokacije po naredbi pripadnika paravojne Srpske dobrovoljačke garde, poznatije kao „Tigrovi”, čiji je vođa bio Željko Ražnatović Arkan.

MKSJ je osudio Miću Stanišića, ratnog ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske, i Stojana Župljanina, načelnika regionalnog centra policije u Banjoj Luci, na 22 godine zatvora za zločine počinjene 1992. u 20 bosanskohercegovačkih opština, uključujući i Zvornik.

Vrhovni sud Srbije je 1998. osudio Dušana Vučkovića, vođu paravojne grupe „Žute ose”, na deset godina zatvora zbog ubistva 16 civila bošnjačke nacionalnosti i ranjavanja 20 civila u Domu kulture u Čelopeku 28. juna 1992. godine. Vučković je, zajedno s još šestoricom osumnjičenih, 2005. ponovo optužen za ratne zločine nad civilima počinjene u Zvorniku i okolini u periodu od početka maja do sredine jula 1992. godine, ali je postupak protiv njega obustavljen nakon što je pronađen mrtav u zatvoru. Ostali saoptuženi su osuđeni – Darko Janković na 15 godina zatvora, Dragan Slavković na 13, Ivan Korać na devet, Siniša Filipović na tri godine i Goran Savić na 18 mjeseci zatvora.

Ramin Grob

Ramin grob (poznat i kao Glumina) je primarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Glumina, oko osam kilometara sjeverozapadno od Zvornika. Pronađena je na postojećem muslimanskom groblju Ramin grob. U oktobru 1998. godine, Komisija za nestale osobe BiH je na ovom lokalitetu ekshumirala posmrtne ostatke 274 osobe, od kojih je 271 osoba identifikovana.

Prema Komisiji za nestale osobe, prijavljen je nestanak više od 700 ljudi iz Glumine i nekoliko obližnjih sela početkom 1992. godine. Sumnja se da su ubijeni i zakopani u blizini. Svjedoci su izjavili da je u periodu od dvije do tri sedmice u aprilu 1992. viđeno nekoliko velikih kamiona kako dolaze na Ramin grob, te kako se iz kamiona vade brojne velike vreće tamne boje. Opis vreća poklapa se s vrećama otkrivenim na groblju Ramin grob. Na vrećama su bile oznake Jugoslovenske narodne armije (JNA). Od ekshumiranih tijela, 208 ih je bilo zakopano u vrećama, a ostalih 66 nije.

Prema nalazima vještaka sudske medicine, uzrok smrti u 246 od 274 slučaja bile su prostrelne rane. Sve pronađene žrtve – dvije žene i 272 muškarca – nosile su civilnu odjeću, a njihov uzrast se kretao od 14 do 80 godina. Sve žrtve su bile iz Glumine i obližnjih sela Drinjača, Kostijerova i Musići.

Posmrtni ostaci 20 ljudi koji su ekshumirani s tog mjesta su 2016. pokopani kao anonimne žrtve, jer ih niko nije uspio identifikovati. Grobnica Ramin grob je danas neoznačena.

Zaštićeni svjedok B-1775, jedan od odgovornih za transport tijela žrtava s područja Zvornika do masovnih grobnica, na suđenju bivšem jugoslovenskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) svjedočio je da su snage bosanskih Srba premjestile neka tijela iz Raminog groba u sekundarnu grobnicu Crni vrh u pokušaju prikrivanja zločina. Svjedok je također učestvovao u transportu tijela iz Zvornika na druge lokacije po naredbi pripadnika paravojne Srpske dobrovoljačke garde, poznatije kao „Tigrovi”, čiji je vođa bio Željko Ražnatović Arkan.

Na suđenju Miloševiću pred MKSJ-om, zaštićeni svjedok B-1455, koji je zajedno sa ostalim Bošnjacima bio zatočen u Domu kulture u Drinjači, nadomak Zvornika, koji je u maju 1992. Zvornička brigada koristila kao objekat za zatočenje, naveo je da je vidio pripadnike „Tigrova” kako ulaze u sobu i nekoliko sati tuku ljude. Istog dana, nakon odlaska Arkanovih paramilitaraca, rekao je svjedok, pripadnici druge paravojne jedinice, „Belih orlova”, zlostavljali su i mučili zatočenike, a zatim su ih u grupama izvodili i strijeljali. Svjedok je preživio, ali među ubijenima su bili njegov otac i tri brata. Njihova tijela ekshumirana su 1998. godine iz grobnice Ramin grob.

Viši sud u Beogradu osudio je dvojicu bivših pripadnika Teritorijalne odbrane u Zvorniku – Branka Grujića i Branka Popovića – na šest odnosno 15 godina zatvora zbog ratnih zločina počinjenih 1992. nad civilima na području opštine Zvornik. Sud BiH trenutno sudi Cvijanu Tomaniću, kao pripadniku Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), za učešće u progonu i ubistvima bošnjačkih civila u Zvorniku. Okružni sud u Bijeljini oslobodio je Milana Ignjatovića krivice za učešće u strijeljanju pred Domom kulture u Drinjači.

Presudama MKSJ-a, Suda BiH i Višeg suda u Beogradu osuđeni su politički čelnici Republike Srpske, predsjednik privremene vlade u Zvorniku i 17 pripadnika VRS-a, među kojima i jedan komandant, na ukupno 186 godina i devet mjeseci zatvora, plus dvije doživotne kazne, za ratne zločine na području Zvornika. Nijedan pripadnik Arkanovih „Tigrova” nije osuđen za zločine u Zvorniku.

Hrastova Glavica

Hrastova glavica je podzemna pećina koja se nalazi na oko 15 kilometara od Sanskog Mosta, grada na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine. Na ovoj lokaciji pronađeni su posmrtni ostaci 121 identifikovane žrtve masakra koji se dogodio 5. augusta 1992. godine, tokom rata u BiH. Sve žrtve bile su zatočenici u logorima Keraterm i Omarska kod Prijedora, osim dvije za koje se vjeruje da su ubijene tokom Drugog svjetskog rata. Žrtve su iz logora autobusima dovezene do Hrastove glavice, gdje su ubijene i bačene u jamu duboku oko 20 metara.

Udruženje Prijedorčanki “Izvor” i Udruženje logoraša Sanski Most su 2012. godine podigli spomen-obilježje kod Hrastove glavice u znak sjećanja na civile iz prijedorskih logora. Na dvije ploče tog spomen-obilježja urezana su imena ubijenih i njihova godišta, a na kraju su spomenute i dvije žrtve iz Drugog svjetskog rata.

Lokacija je otkrivena zahvaljujući jedinoj osobi koja je preživjela masakr – Ibrahimu Ferhatoviću, kojeg su kasnije ubile srpske snage, ali je prije toga uspio priču o masakru ispričati osobi koja je kasnije svjedočila kao zaštićeni svjedok pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Od 7. do 16. decembra 1998. godine, Državna komisija za nestale osobe BiH, zajedno s Ljekarima za ljudska prava, izvukla je iz podzemne pećine posmrtne ostatke 121 žrtve. Prema forenzičkom izvještaju, ostaci su pripadali muškarcima uzrasta između 17 i 60 godina, i na većini skeleta su bili vidljivi dokazi o upotrebi vatrenog oružja. Većina žrtava je bila u civilnoj odjeći.

Žrtve ubijene na Hrastovoj glavici prethodno su preživjele mučenje u prijedorskim koncentracionim logorima. Većina njih je bila zatočena u zloglasnoj „Sobi 3” u logoru Keraterm. Za zločine počinjene u Prijedoru do sada je osuđeno 37 bosanskih Srba, na ukupno 617 godina zatvora.

Kazna od 40 godina zatvora izrečena je Milomiru Stakiću, ratnom predsjedniku Kriznog štaba opštine Prijedor i načelniku Opštinskog savjeta za narodnu odbranu u Prijedoru.

Korićanske stijene

Korićanske stijene na planini Vlašić, u centralnoj Bosni i Hercegovini, bile su i mjesto ubistava i grobnica žrtava pogubljenih od snaga bosanskih Srba u ratu 1992. godine. Tokom četiri ekshumacije sprovedene u periodu od 2003. do 2017. godine, pronađeni su posmrtni ostaci 177 osoba, uglavnom Bošnjaka i Hrvata.

Stijene, ispod kojih je provalija duboka između 300 i 400 metara, nalaze se na putu između Travnika i Prijedora, na teritoriji koja se tokom većeg dijela rata smatrala ključnim uporištem Vojske Republike Srpske (VRS).

Porodice žrtava su nakon rata nekoliko puta obilježavale lokaciju ove masovne grobnice, ali spomen-ploče su uvijek poslije toga uklanjane. Svake godine porodice organizuju komemoraciju za ubijene, tokom koje bacaju ruže u ponor.

Snage bosanskih Srba su 21. augusta 1992. godine prevozile veliku grupu civilnih zatvorenika iz logora Trnopolje u Travnik, koji je bio pod kontrolom vlasti BiH. Kada je konvoj stigao do planine Vlašić, iz grupe je odvojeno oko 200 nenaoružanih muškaraca, koji su zatim pogubljeni. Dvanaest ih je preživjelo.

S obzirom da je provalija dosta duboka, zahtjevan teren je istražiteljima otežavao ekshumacije, u okviru kojih su pronađeni samo djelimični posmrtni ostaci mnogih žrtava.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osudio je Darka Mrđu, pripadnika takozvanog interventnog voda jedinice specijalne policije u Prijedoru, za direktno učešće u izvođenju, čuvanju, sprovođenju i strijeljanju nenaoružanih muškaraca na Korićanskim stijenama. Mrđa se izjasnio krivim i izvinio se žrtvama.

Sudovi u BiH su procesuirali nekoliko slučajeva povezanih sa ubistvima na Korićanskim stijenama, te osudili policajce Marinka Ljepoju, Radoslava Kneževića, Zorana Babića, Milorada Škrbića, Dušana Jankovića, Željka Stojnića i Sašu Zečevića.

Prijedor je područje s najvećim brojem osuđenih ratnih zločinaca u BiH. Ukupno 37 bosanskih Srba proglašeno je krivima za zločine počinjene na tom području, a osuđeni su na ukupno 617 godina zatvora.

Jakarina kosa

Jakarina kosa je sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u kompleksu rudnika željeza Ljubija, 18 kilometara od Prijedora. U okviru kompleksa Ljubija su i rudnik Tomašica, gdje je otkrivena jedna od najvećih masovnih grobnica u Bosni i Hercegovini, kao i rudnik Omarska, gdje su početkom rata vlasti bosanskih Srba formirale logore.

Prva ekshumacija na lokalitetu Jakarina kosa izvršena je 2001. godine, kada je ekshumirano više od 300 dijelova tijela. U julu 2015. godine sprovedena je druga ekshumacija i otkriveno više od 600 dijelova tijela. Ukupno, u grobnici na lokalitetu Jakarina kosa identifikovani su posmrtni ostaci 311 osoba.

Izvještaji stručnjaka Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP), bazirani na DNK analizama, ukazali su da su posmrtni ostaci koji pripadaju istim ljudima pronađeni i u grobnici Tomašica i u Jakarinoj kosi.

Identifikovani posmrtni ostaci iz Tomašice i Jakarine kose pripadali su Bošnjacima i Hrvatima iz Kozarca i Prijedora, zatim iz sela Bišćani, Hambarine, Rizvanovići, Rakovčani, Čarakovo i Zecovi, kao i zatočenicima u logorima Omarska i Keraterm, na području Prijedora. Tijela pronađena na lokalitetu grobnice Jakarina kosa bila su u civilnoj odjeći.

Grobnica Jakarina kosa udaljena je oko pet kilometara od glavne zgrade bivšeg rudnika Ljubija. Do nje nije lako doći, jer je put neasfaltiran i pun rupa, a sama grobnica se nalazi u dubokoj jami. Ova grobnica nije označena.

Primarnu masovnu grobnicu u Tomašici su djelimično iskopali pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) i lokalne policije 1993. godine. Veliki broj tijela je iz nje kasnije, u okviru operacije prikrivanja ubistava, prebačen u Jakarinu kosu, koja je udaljena 37 kilometara.

Prema Institutu za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH), proces transportovanja tijela trajao je najmanje dvije sedmice. Stanovnicima oko lokaliteta Jakarina kosa je u tom periodu naređeno da se evakuišu kako ne bi bili svjedoci onoga što se događalo.

Transport tijela iz Tomašice do Jakarine kose bio je dobro organizovan i obavljao se noću. Nepotpuno razgrađeni dijelovi tijela koji su natovareni na kamione ostavili su tragove po ulicama, pa su zato bile obezbijeđene i cisterne za čišćenje ulica i kamiona. Posmrtni ostaci istovareni su iz kamiona u jamu Jakarina kosa, koja je zatim minirana, kako bi se jama zatvorila i spriječio daljnji pristup ovoj lokaciji.

Prijedor je područje s najvećim brojem osuđenih ratnih zločinaca u BiH. Ukupno 37 bosanskih Srba proglašeno je krivima za zločine počinjene na tom području, a osuđeni su na ukupno 617 godina zatvora. Najvišu kaznu za zločine u Prijedoru – 40 godina zatvora – Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je izrekao Milomiru Stakiću, ratnom predsjedniku Kriznog štaba opštine Prijedor, koja je bila pod srpskom kontrolom.

Stari Kevljani

Stari Kevljani su sekundarna masovna grobnica koja se nalazi u selu Kevljani, 20 kilometara od Prijedora. Ekshumirana je u augustu 2004. godine od Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH) i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Na ovoj lokaciji su bili zakopani posmrtni ostaci 456 osoba, što je potvrđeno i DNK analizom.

Stari Kevljani su jedna od najvećih masovnih grobnica koje su otkrivene na području Prijedora, dužine 20 i širine i dubine od pet metara. Od pronađenih 456 posmrtnih ostataka, 354 su identifikovana.

Selo Kevljani nalazi se na oko četiri kilometra od kompleksa rudnika Omarska, koji je Vojska Republike Srpske (VRS) 1992. godine koristila kao logor. U istom selu otkriveno je još nekoliko masovnih grobnica, od kojih jedna nedaleko od lokaliteta Stari Kevljani.

Mnogi od identifikovanih iz ove grobnice bili su muškarci bošnjačke i hrvatske nacionalnosti koji su bili zatočeni i posljednji put viđeni u logoru Omarska ili u dva druga logora u opštini Prijedor – Keratermu i Trnopolju. Forenzički dokazi pokazali su da su u većini slučajeva žrtve stradale od metaka iz vatrenog oružja, a kod jednog broja žrtava ustanovljene su i frakture kostiju. Značajan broj identifikovanih žrtava bile su politički, administrativni i vjerski lideri, akademici i poznate javne ličnosti iz opštine Prijedor.

Mještani Kevljana obilježili su lokaciju spomen-pločom na kojoj piše: “Na ovom mjestu 2004. godine pronađena je najveća masovna grobnica u Bosanskoj krajini, ‘Stari Kevljani’, sa ukupno 456 nevinih žrtava sa prijedorske opštine”. Grobnica se nalazi na livadi u selu, pored kuće.

Svjedok na suđenju komandantu VRS-a Ratku Mladiću izjavio je da su mučenja i ubijanja bila svakodnevnica u logoru Omarska. U njemu je tokom tromjesečnog perioda 1992. godine, koliko je postojao ovaj logor, bilo zatočeno do 6.000 ljudi. Krajem jula 1992. započela su i masovna pogubljenja, a zatvorenici su bili primorani da čiste lokacije na kojima su ljudi ubijani i da utovaraju njihova tijela u kamione, koji su ih dalje odvozili.

Logor Omarska je zatvoren 21. augusta 1992. godine, nakon što su ga posjetili britanski novinari koji su izvijestili o nehumanim uslovima i ratnim zločinima u logoru. Tada su zatočenici prebačeni u druge logore na tom području. Prema saznanjima Regionalnog saveza logoraša regije Banja Luka, oko 700 zatočenika u Omarskoj je umrlo, iako nisu svi ubijeni u samom logoru.

Haški sud osudio je 11 osoba za zločine u logorima na području Prijedora, a Sud Bosne i Hercegovine još četvoricu. Željko Mejakić, najviši zvaničnik u logoru Omarska, osuđen je na 21 godinu zatvora zbog zločina protiv čovječnosti.

Prijedor je područje s najvećim brojem osuđenih ratnih zločinaca u BiH. Ukupno 37 bosanskih Srba proglašeno je krivima za zločine počinjene na tom području, a osuđeni su na ukupno 617 godina zatvora. Najvišu kaznu za zločine u Prijedoru – 40 godina zatvora – MKSJ je izrekao Milomiru Stakiću, ratnom predsjedniku Kriznog štaba opštine Prijedor, koja je bila pod srpskom kontrolom.

Tomašica

Masovnu grobnicu Tomašica otkrile su vlasti Bosne i Hercegovine u septembru 2013. godine u blizini velikog rudarskog kompleksa, 15 do 20 kilometara jugoistočno od Prijedora. Iskopavanje lokacije dimenzija 70 sa 120 metara trajalo je 79 dana. Pronađeni su posmrtni ostaci 435 ljudi i 275 kompletnih ostataka tijela. Ovo je jedna od najvećih masovnih grobnica u BiH. Posmrtni ostaci su uglavnom pripadali žrtvama rata koje su ubijene na različitim lokacijama oko Prijedora od 1992. do 1995. godine.

Lokacija masovne grobnice ostala je neoznačena, iako se nalazi u naseljenom području, nekih 15 minuta vožnje od Prijedora. U blizini masovne grobnice nalaze se brojne kuće i fudbalsko igralište.

Ovo područje je prije rata bilo u vlasništvu države, a koristila ga je rudarska kompanija Ljubija.

Tačnu lokaciju masovne grobnice Institutu za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH) otkrio je bivši pripadnik snaga bosanskih Srba koji je učestvovao u prikrivanju ubistava, a koji je želio ostati anoniman. Posmrtni ostaci su uglavnom pripadali Bošnjacima. Većina njih je ubijena u Prijedoru, u selu Bišćani ili obližnjim logorima Keraterm i Omarska. Njihova tijela su zatim natovarena na kamione i bačena u jame na lokalitetu Tomašica, od kojih su neke bile duboke oko devet metara. Dvadeset i devet tijela pronađenih u Tomašici pripada žrtvama ubijenim u zloglasnoj “Sobi 3” u logoru Keraterm 1992. godine.

Masovna grobnica Tomašica je uglavnom primarna masovna grobnica u kojoj je na početku bilo ukopano više od 435 tijela. Tokom drugog pokušaja prikrivanja zločina, više od 350 tijela je iskopano i ponovo zakopano na drugim lokacijama, uključujući jamu u Jakarinoj kosi, udaljenoj 40 kilometara od Tomašice.

Ekshumaciji 2013. godine prethodilo je nekoliko pokušaja pronalaska posmrtnih ostataka žrtava oko rudnika Tomašica. Tako su 2004. pronađeni posmrtni ostaci 24 osobe, dok je dvije godine kasnije otkriveno deset tijela.

Još jedan pokušaj je načinjen u julu 2020. godine, kada su vlasti pokrenule ekshumaciju na osnovu informacija dobijenih od mještanina srpske nacionalnosti, međutim on je završio bez rezultata.

Prijedor je područje s najvećim brojem osuđenih ratnih zločinaca u BiH. Ukupno 37 bosanskih Srba je proglašeno krivima za zločine počinjene na tom području, a osuđeni su na ukupno 617 godina zatvora. Najvišu kaznu za zločine u Prijedoru – 40 godina zatvora – Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je izrekao Milomiru Stakiću, ratnom predsjedniku Kriznog štaba opštine Prijedor, koja je bila pod srpskom kontrolom.